Vnukblog

Tako se najlakše može opisati današnji posjet Bandićevom glečeru. A ovo “glečeru” shvatite doslovno. Crvena staza na Sljemenu postoji pri ovoj ultravisokoj temperaturi za ovo doba godine samo zato što je ekipa za potrebe utrke doslovno napravila glečer. Glečer čini led koji negdje tek pri kraju staze prelazi u neku čudnu juhicu. Osim jednog penzionera i mene, bilo je pun kurac klinaca koji treniraju za “Zlatnu Vjevericu”, te vrlo efektivno kopaju rupe u maloprije spomenutom ledu.

Da mi je netko pričao o ledenoj stazi na kojoj se čak može i upravljati rekao bih mu da me zajebava. Ovako kad sam to sam iskusio, mogu reći da više nikad u životu neću prigovarati za led na stazi. Apsolutno nikad. Svoju vještinu upravljanja snowboard-om na ledu sam danas doveo do vrhunca.

Tako da ovo u naslovu više rezignirano nego zadovoljno konstatiram. Ipak, ako uzmemo obzir “gdje je” (u Hrvatskoj) moglo bi biti i puno lošije.

Mjesečni harači za tvrtku - mjesečno plaćate 55kn članarine Hrvatskoj Gospodarskoj Komori a od toga nemate ništa. Dapače, čini mi se da je i ništa ustvari nešto u odnosu na ovo što dobivaš od njih. Čak ni račun ne izdaju!!! A da stvar bude još bolja, taj harač sjedne na poreznu (isto kao i doprinosi) i nitko ti za to ne kaže, a oni uredno obračunavaju kamate, tako da ako nisi pazio možeš najebati vrlo jednostavno. Trebate ukalkulirati trošak knjigovodilice koja će vas voditi kroz sve to. Nikako nemojte pristati na cifru veću od 1000 kn mjesečno jer je to pljačka.

Osim toga, moram spomenuti i troškove za koje se ne zna (jer ni ja nisam znao u fazi u otvaranja tvrtke) – plaća se turistička članarina (0,025% od godišnjeg prometa – za 2007 do 30.4.2008) i naknadu za Hrvatske Šume (0,07% od godišnjeg prometa – za 2007 do 30.4.2008). Detaljnije od toga ne mogu reći jer ni sam ne znam (nisam još ništa od toga platio, već mi je knjigovodilica rekla za to). Mislim da ima neki godišnji porez na tvrtku ali za to nisam siguran niti koliko iznosi.

Iznos temeljnog kapitala - ako imate više od 20k kn kapitala koje želite uložiti u tvrtku, uplatite samo 20k kao temeljni kapital a ostalo kao pozajmicu kad otvorite račun u nekoj poslovnoj banci. Zašto? Kako u vojsci kažu – ne javljaj se dobrovoljno za ništa. A ako (zakonske) potrebe za nečime nema naravno da to nećete raditi, jel tako?

Velika je razlika između trošiti pare i izvlačiti pare (kada imate tvrtku)

U poslovanju tvrtke morate imati svaku kunu opravdanu, bilo računom, bilo isplaćenu kao plaću, bilo kako. Pojam izvlačiti znači da pare izađu iz tvrtke bez da država dobije svoj komad kolača (ili da taj komad bude što manji) a da vas prilikom toga ne uhvati sa šapom u cookie jar.

Razlozi za temeljni kapital iznad 20k kn su sljedeći: ego, strani investitor koji vam daje pare pa vas boli k*, javljanje na državne natječaje (na kojima ionako ne bi prošli bez rođaštva i sl) i javljanje na natječaje koji pomoću visine temeljnog kapitala žele eliminirati onemanband firme. Dakle, u stvarnim uvjetima života i poslovanja, nema dobrog razloga zašto imati temeljni kapital veći od minimuma. Pozajmice su dobre jer ono što ste posudili tvrtki (dakle ono iznad 20k kn) možete dobiti van legalno a da država ne uzima svoj dio. Ja trenutno živim tako što si isplatim plaću i onda neto iznos vratim nazad kao pozajmicu – jednog dana kad bude para moći ću ih dobiti van jeftino.

Unos stvari u tvrtku kao dio temeljnog kapitala - ukratko: nemojte. Ne prijavljujte ništa kao vlasništvo firme osim onog što apsolutno morate za obavljanje posla (opet vojska princip). Osim što ćete imati dodatne zajebancije (i troškove) oko procjene vrijednosti stvari, u slučaju zatvaranja tvrtke (a pogotovo stečaja) imati ćete problema da dobijete te stvari nazad.

Čestitke Ivici na 2. mjestu. Sigurno je da nije mala stvar popeti se na postolje pred svojom publikom, i taj osjećaj mi obični smrtnici možemo samo zamišljati.

Površno prateći cijelu stvar na televiziji i medijima, ne mogu da ne ostanem zapanjen. Pogotovo kad to gledate na televiziji u živo, kako to sve izgleda svjetski. Teško mi je povjerovati da to naše Sljeme, jedva kilometar loše staze može zasjati takvim sjajem. Sigurno je da je to ogromna reklama za Hrvatsku, pogotovo Zagreb. Možemo jedino žaliti što Sljeme nije na većoj nadmorskoj visini.

Sa druge strane, razumijem i ljude koji kritiziraju cijeli projekt, kao osobni ego trip gradonačelnika Bandića. U cijeli projekt su investirane strašne pare, a konkretna dobit nije mjerljiva. Besplatnoj reklami u svim državama koje prate skijanje ne može se staviti cijena.

Te pare su se mogle pametno uložiti drugdje, recimo u sramotan projekt Petrova Trudionica. Oni iznose zastrašujuću činjenicu da bolnica u Petrovoj nije obnovljena od svoje izgradnje 1921. godine, te da zbog nebrige države i grada trebaju skupiti 3,5 milijuna kuna da obnove ono najnužnije.

Treba li uopće napomenuti da je tih 3,5 milijuna kuna tek nešto više od iznosa nagradnog fonda utrke na Sljemenu?

Van Hrvatske nitko ne zna za Petrovu trudionicu, samo za sjaj i glamur Vip Snow Queen Trophy utrke.

Sramotno.

Što još ima za reći kad dvije godine za redom odete na isto mjesto? Apsolutno ništa. Sve što je napisano prošle godine vrijedi i ove. Cijene u trgovinama su čak i nešto niže nego kod nas, ali to je naš problem, a ne njihov.

Ove godine je vođa puta bio malo normalnija osoba pa nismo svaka dva sata stajali po 45 minuta, pa smo stigli za nekih 15 sati, ali tome je više razlog snijeg koji je padao u alpama, pa su morali postavljati lance na autobus. A sa lancima na prijevojima koji su zaista gadni nikome se žuri. Razumljivo.

Umjesto maksimalnih metar snijega ove godine bilo dva metra snijega, i vrijeme nas je vrlo poslužilo. Imali smo sunca, snijega, padalina i dva dana turbo svježeg snijega. Ili laičkim rječnikom rečeno - sve izgleda isto, samo ljepše.

Ono što me najviše boli, isto kao i prošle godine - fotografije jednostavno ne mogu prenijeti ljepotu te prirode, bjelinu tog snijega i toplinu sunca koje te grije. Ni kamera nije nešto uspješnija. To se jednostavno ne može opisati riječima - popneš se sa žicom, dođeš na početak staze, sjedneš i gledaš ovaj veličanstveni pogled nekoliko minuta. Mir i spokoj koji osjećam u tom trenutku ne mogu uopće opisati, a kamoli usporediti sa nečime.

Ove godine dinamičnom duo-u “Pašanac i ja - idemo nije bitno kuda bitno je da se ide” se pridružio i moj “Dobre fotke radim i čudnu hranu jedem” brat.

Ako stalni posjetitelji vnukbloga nisu primijetili - slika u zaglavlju se mijenja i to u šest varijanti. Od tih šest, jedna je ona stara iz Ponte di Legno, Italija bordanja prije puno godina (memoari dan po dan dostupni su ovdje (kad se otvori ctrl+f i tražite “dan prvi”). Ostale su iz Risoul 2008 kolekcije koju je moj brat uslikao, a ovdje ću podijeliti s vama meni najdraže.