Jan 31 2008
Pokrećete vlastiti posao?
Biti ću dobar i učiniti ću vam najveću uslugu u životu - reći ću vam nemojte.
Zašto ljudi kreću u otvaranje tvrtke? Zašto itko skače bungee jump (myself included, i to dva puta sa Šibenskog mosta)? Zbog avanture. U Hrvatskoj je to pogotovo avantura, i to avantura života. Neki psihopati otputuju u prašume Bolivije i šta ti ja znam kuda da bi doživjeli svoju avanturu života, a mi ostali odaberemo lakši način za to - otvorimo tvrtku u Hrvatskoj. Ili kako naša država to zove - trgovačko društvo.
Postoje dvije vrste ljudi koji otvaraju tvrtku, odnosno dva seta motiva. Prvi, onaj lošiji set jest frustracija trenutnim radnim mjestom, vjera u vlastito znanje/sposobnosti, vjera u bolje sutra i visoko samopoštovanje (ja to znam, ja to mogu, ja se to usudim). Pogodili ste, u prvi set spadaju naivci, optimisti i ja. Drugi, onaj bolji set jest želja (i sposobnost) za zaradu. U narodu se to zove “imati nos”.
Vrlo je lako provjeriti u koju skupinu spadate. Ako uz svoj posao uspijevate nešto zaraditi i sa strane te sanjate o tome kako ćete jednog dana živjeti od tog posla sa strane, onda ste definitivno u prvom setu. Ako živite sa filozofijom “jebe se meni prodavao ja čavle ili software” onda ste definitivno u drugom setu, i na tome vam odmah sad od sveg srca čestitam.
Također, ako spadate u drugi set, onda nemate potrebe čitati ovaj post. Ovaj tekst je namijenjen onima iz prvog seta, jer njih (i mene skupa s njima) tek čeka prava borba.
Za ovaj tekst impliciram neke faktore, a to su:
- da nemate bogatog tatu/mamu/ujaka/tkogod koji će vam financirati tvrtku
- da vam tata/mama/ujak/tkogod nemaju prijatelje koji će vam financirati tvrtku tako što će vam donositi posla
- da imate stvarne troškove života (kredit za stan/stanarina)
Ako zadovoljavate gore navedene uvjete onda nastavite čitati. Ako zadovoljavate gore navedene uvjete onda imate dobar razlog koji vas gura dalje i koji će vam davati motiv za dalje.
Recimo da radite neki posao sa strane i došli ste do nekog platoa preko kojeg ne možete uz trenutni posao. Logičan slijed jest napuštanje trenutnog posla i otvaranje vlastite tvrtke. Prva i najvažnija stvar je toliko važna da to ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važna - morate si osigurati prihode van firme koji će vam pokriti troškove života. To ne bi trebao biti problem - ako ste radili sa strane uz stalni posao onda to podrazumijeva da već imate prihode van firme. Najgluplju stvar koju možete napraviti jest da prihode svojih klijenata odmah prebacite na firmu. Država će vam pojesti zaradu sa doprinosima i raznim glupostima dok ste rekli keks.
Ako ste dvoumite da li otvoriti tvrtku ili obrt - odgovor je jednostavan: tvrtku!
Ljudi preferiraju obrt jer je lakše izvlačiti novac iz njega i knjige su samim time jednostavnije. Moje mišljenje jest da je to zadnja stvar koja vam treba. Mi u prvom setu živimo svoj posao, liježemo uz njega i budimo se sa iznova napunjenim baterijama za nove radne pobjede - jer svaka radna pobjeda godi egu. “Lakše” izvlačenje novca iz vlastitog posla je ne samo potkopavanje vlastitog posla, nego i varanje samog sebe. Ako je teže trošiti na pizdarije utoliko će vaš stav prema vlastitom poslu biti ozbiljniji - a to vam je više nego očajno potrebno.
U sustavu pdv-a želite biti ovako i onako, a i manje će vas mrziti na poreznoj kao tvrtku. I mislim da ne moram spominjati kako imate daleko ozbiljniji nastup kao tvrtka nego kao obrt.
Ono što sam ja primijetio jest da kad krenete tražiti klijente za svoju tvrtku - vaš rad odjednom vrijedi više. Možete dogovoriti veću cijenu jer ste tvrtka. Vaš rad više vrijedi jer ste tvrtka. Nevjerojatno. Jest da će vam država pojesti dobar dio tog povećanja vrijednosti, ali nema veze. Godi duši i tijelu.
Umjesto toga, prihode “starih” klijenata iskoristite da si financirate život dok se bavite traženjem novih klijenata. Razlog za to je vrlo jednostavan - ako imate sigurno pokriće za troškove života imati ćete opušteniji nastup i pristup novim klijentima, a oni to osjete. Kao što divlje zvijeri mogu nanjušiti strah. Isplaćujte si minimalnu plaću za svoju stručnu spremu dok ste još na temeljnom kapitalu. Dok vam prihodi tvrtke ne počnu pokrivati mjesečne troškove nemojte trošiti neto plaću već ju vratite nazad u tvrtku kao pozajmicu. Vjerujte mi, poslije će vam biti drago.
Mi u prvom setu smo čudna bića. Ali zaista. Cijelo vrijeme dok sam “sanjao” o vlastitoj tvrtki sam imao viziju kako ću se baviti poslom kojeg znam i volim više nego sad dok mi netko stalno dahće za vratom. Ajme koja zabluda. Valjda najveća od svih. Kada otvorite svoju tvrtku, vrijeme koje ćete imati za maloprije spomenuti posao će pasti na pola, ako ne i na manje. Porezna, knjigovođa, i FINA će vam pojesti nekih 10%-15% vremena a najveći danak će vam uzeti traženje novih klijenata kao i održavanje veza sa postojećima.
Nemojte zanemarivati postojeće klijente - ovo je strašno bitno. Apsolutno nije bitno koliko dobro obavljate svoj posao ako zanemarujete kontakt sa klijentom. Napravite si raspored i držite ga se. Ako nemate vremena za otići, nazovite i pitajte kako su i je li sve u redu. Za to vam treba telefon i pet minuta vremena. Navratite nenajavljeni, recite da ste bili u prolazu, popijte kavu i popričajte sa svim (bitnim) ljudima o vremenu. Nebitno. Prema mojem iskustvu, osobni kontakt je više od 50% dobro obavljenog posla. U mojoj branši, apsolutno nije bitno koliko ste dobri kao programer ili kao sistem inženjer ako ne njegujete odnos sa klijentom.
Prvi veći problem koji sam morao riješiti sam sa sobom (koji ćete i vi morati riješiti) jest rad odvojen od radnog kolektiva. Dok radite u tvrtki sa drugim ljudima niste ni svjesni koliko ste ovisni o kontaktu sa kolegama, pa čak i onima koji vam idu na živce. Radio pomaže. Nađite radio stanicu koja pušta muziku po vašem ukusu te sa što manje govorancije i reklama. Ja sam otkrio da me čak i vlastita MP3 kolekcija živcira jer se stalno vrte iste (one koje ja želim) stvari, i to mi je išlo na živce.
Ako ćete raditi od doma, što toplo preporučam jer nema nikakvog smisla uzimati poslovni prostor u najam dok ste sami (što iz financijskih što iz logističkih razloga), morati ćete se naviknuti na to da ste cijeli dan na istoj lokaciji. To mi je najteže palo i trebala su mi cca tri mjeseca (a možda i više) dok sam se naviknuo. Jer nema više “idem doma poslije posla” i “idem ujutro na posao”. Posao je tu, stalno i uvijek. Morate povući čvrste crte kad se radi a kad ne jer će vam inače privatni život otići u krasan k.
Ima dana kad očajnički želim biti u drugom setu ljudi - onom koji može odvojiti posao od privatnog života. Ima dana kad sam čak i ljubomoran. A ima dana kad mi svaki, pa i najmanji uspjeh/postignuće toliko godi da mi je jebeno drago što sam u prvom setu.
Kako god odlučili, sretno vam bilo.
