Vnukblog

Kao neko prokletstvo. Probudiš se ujutro, sav ljepljiv od znoja jer je i po noći bilo sparno, u osam ujutro je već 20tak stupnjeva. Pogledaš van, vidiš da je vedro za popizditi i znaš da će biti još jedan pakleni dan. Sjedam u auto, okrećem ključ i zastanem na trenutak. Jer ako sad krenem, za cca tri sata mogu biti na 0-5 supnjeva, sa daskom pod nogama, spuštati se niz padinu. Da, za tri sata. I teško se othrvati tom porivu da okreneš auto prema autoputu i pravac Austrija. Filing je isti kao kad vani pljušti, hladno je, ležiš u toplom krevetu i ne ide ti se van – ona kasno jesenska jutra. Odvratno nešto.

Konkretno, hodočastili (ovaj izraz je vrlo prikladan, iz više razloga) smo Mölltaler glečer, dalje u tekstu MG, nama najbliži glečer u ove ljetne dane. Autom se može stići za cca tri sata, a mi smo autobusom putovali kvalitetnih pet. Nekih konkretnih razloga za to nije bilo, jednostavno su se pizdarije poklopile. Prva pizdarija je bila ujutro na uranak – iz nekog nepoznatog razloga, išli smo na granični prijelaz Harmica (za one koji ne znaju, a i ja sam do nedavno bio među njima, iza Zaprešića, prođeš Brdovec i onda još malo). Egzibicija preko tog prčvuljak graničnog prijelaza je trajala točno sat vremena, od trenutka kad smo krenuli ispred Velesajma do kad smo se dotaknuli autoputa u Sloveniji. Za popizdit. Onda smo još potrošili sat vremena na Slovensko/Austrijskoj granici. A autobus spada u smeće klase ZET-ovih truljotransa koji su do nedavno jedini orbitirali na relaciji Glavni kolodvor – Velika Gorica. Ovjes u sedam puta gorem stanju od moje alfe, neudoban, sve trese lupa i udara užas jedan. Ja inače nemam problema sa spavanjem u prijevoznim sredstvima, ali ovdje je spavanje bilo nemoguće. Čak smo na jednom stajalištu u Sloveniji planirali kako bi ispustili malo zraka iz guma ali ih je vozač budnim okom pazio. Vjerojatno su to već pokušavali. Tako kad se uzme trajanje puta, kao i stanje autobusa, putovanje se pretvorilo u hodočašće – svojevrsnu katarzu koju smo morali proći prije nego što dođemo do svetišta.

Do svetišta vodi podzemni vlakić koji vozi kroz tunel nešto preko deset minuta. Nije za klaustrofobične i paničare. Nakon izlaska iz vlaka nalazite se na prvoj stanici žičare, koja se nalazi na 2200m n.v. A oko vas ratom razorena površina marsa, kamen na kamenu.

A kad se stigne gore – raj na zemlji. Snijeg koji se ne da otjerati unatoč ljetu. Zrak je rijedak, što pri naporima nije baš dobro. Puno prije se tijelo umori i potrebno je neko vrijeme da se prilagodite na režim sa manje kisika u zraku. Žao mi je što nemam neku ultra super turbo mega kewl fotku sa samog vrha (3122 m n.v.) – tomu je krivac vrijeme. Oblaci koji putuju velikom brzinom ograničavaju pogled. Sad si u oblaku i ne vidiš prst pred nosom a sad nisi. Tako da ćete morati oprostiti za sivilo na fotkama. Ujedno i najveća nadmorska visina na kojoj sam bio, moram priznati da mi je dijelom žao što nije bilo apsolutno vedro (velikim dijelom mi nije žao) jer imam filing da bi se vidjelo sve do otadžbine. Nije mi žao jer na toj visini sunce prži žestinom kakvu niste nigdje sreli. Ako ste mislili da na moru prži, pa čak i ako se spustite na jug Mediterana, recimo Kretu, to je sve ništa spram ovoga.

Trackback URI | Comments RSS