Vnukblog

Pošto je našoj korporacijskoj kulturi ovo vrijeme božićnih domjenaka, neki dan sam se zatekao upravo na jednom takvom. Kvalitetna hrana i otvoren šank glavna su obilježja dotičnih događanja. Taman kako sam napunio tanjur i sjeo za stol - skužim facu za susjednim stolom. Od nekud mi je poznat, ali nikako da ga smjestim. To je valjda prirodna reakcija jer mozak ne očekuje nekoga pa treba vremena dok ga obradi. Prekoputa mene je sjedio glavom i bradom gradonačelnik i veliki šerif grada Zagreba - Milan Bandić.

Ono što me iznenadilo u cijeloj priči, a to je ono što on stalno priča, kako je on samo čovjek u narodu. Nije bilo pompe, nije bilo nekog protokola. Tamo je bio još samo jedna faca u odijelu. Neki dan je gostovao na Plavom radiju i na pitanje kako to da hoda gradom bez ikakve zaštite, pratnje, itd - on odgovara: onaj dan kad pomislim da mi treba zaštita podnosim ostavku. Svaka čast. Koliko god ga ljudi ne voljeli i zamjerali autokratski model upravljanja gradom ja mu ipak odajem priznanje jer je čovjek, a ne mistična nedodirljiva persona koja inače stoji iza lika visoko pozicioniranog političara.

Na domjenku se zaista podružio zaista sa svima koji su se htjeli podružiti s njim, a na odlasku je obišao sve stolove, pozdravio se sa svima, onima koji su još žvakali je poželio dobar tek. Takve stvari mene iznenade kod političara - kad pokazuju neke osobine ljudskosti unatoč tome tko su i što su.

Trackback URI | Comments RSS