Vnukblog

Koje niste znali o meni. Čini se da je to neki trend ovih dana, pa eto, da me ne bi optužili da ne pratim trendove, red bi bio da i ja taj post napišem. Pogotovo zato što mi je jimbo povjerio taj sveti blogerski zadatak. Ono što mi otežava taj zadatak jest to što moj blog čitaju samo oni koji me znaju, ili je to neka percepcija koju samo ja imam. Tako da se unaprijed ograđujem od svih onih koji će čitati ovih pet stvari, i sve će im biti poznate.

1. čudan životni put – po edukaciji poljoprivredni tehničar, iliti agronom, a od malih nogu zaljubljen u računala i tehnologiju kao takvu. Tako da me ni četiri godine edukacije u ovoj obrazovnoj ustanovi, smjer poljoprivredni tehničar – opći, nije uspjelo odvratiti od životnog poziva. Danas developer/konzultant za BI, više nego sposoban u mnogim drugim IT-related područjima. 100% samouk.

2. lud za kuhanjem – ali ono totalno. Obožavam kuhati, što po receptima, što po vlastitom nahođenju. Specijalnost mi je od nekoliko recepata za jedno jelo napraviti svoje, mana mi je to što ne znam istu stvar dva puta napraviti, jer se uvijek sjetim nečeg novog što apsolutno sad i odmah moram probati. Fetiš na začine, meso, grill te dizana tijesta u svim oblicima. Jedino što nikad ne kuham su kolači. Barem ne na vlastitu inicijativu

3. bahat i arogantan – originalni naslov bloga, već neko vrijeme i trenutno preinačen u “nekoć bahat i arogantan”. Zašto? Zato što sam nekoć davno, ili ne tako davno, ovisi o mjerilu, bio upravo takav. Nu, par godina kasnije sam uspio razviti pokriće za tu bahatost, a ono arogantan se poprilično izgubilo, barem po mom mišljenju. Ipak, drugi su ti koji moraju suditi o tome. Vjerojatno se pitate kako to izgleda pokriće za bahatost. Jednostavno – kad nakon nekog vremena od nekog drugog dođe potvrda da si bio u pravu.

4. ne znam zviždati – iliti fićukati iliti kako god se to zvalo u vašem kvartu. Nikad nisam znao i nikad neću. Ni sa prstima ni bez. Jednostavno ne ide. Vjerojatno mi fali neki vitalni organ or samting.

5. strah od utapljanja – imam panični strah od utapljanja u vodi. Što bi značilo da jako dugo nisam uopće znao plivati, a i kad sam pomalo naučio, to je više borba za goli život negoli nešto drugo. Jednostavno mi taj koncept nije baš siguran. Zanimljivo – sa brodovima i ostalim plovilima nemam apsolutno nikakvog problema. Čak ni kad je luftić u igri. Ali kad treba plivati, onda je frka. Pretpostavljam da su me na silu gurali u vodu dok sam bio mali. Toga se konkretno ne sjećam, ali se sjećam da su me dali u školu plivanja na Migalovcima jedno ljeto prije rata, iz koje su me izbacili jer sam tipu (makedoncu u vojsci koji je skupljao bodove za slobodne dane) oderao kožu s leđa kad je htio sa mnom ući u bazen. Toga se sjećam kao da je bilo jučer.

Trackback URI | Comments RSS