Vnukblog

Sa malim zakašnjenjem moram izvjestiti da je Vnukblog ponosni sponzor jedne velike avanture. Sugrađanin bivši i sadašnji – Švabo – je krenuo na put do Indije konvencionalnim metodama. Dakle – ne avionom. Kad sam ga jednom prilikom pitao zašto, dobio sam odgovor – zašto ne?

Tako je drug Švabo krenuo na put zvan hippie trail – doživljaje pogledajte na njegovom blogu – http://tomvito.blog.hr. Moram pohvaliti njegov vrlo osebujan stil bloganja, zahvaljujući kojem nakon par pročitanih postova imate filing kao da ste zaista bili tamo. Također, drug Švabo se vrlo uspješno bavi fotografijom, a njegove uratke sa puta možete vidjeti na filckr-u kojeg je Vnukblog sponzorirao.

Trenutno, za vrijeme pisanja ovog posta nalazi se u Peshawar-u, na sjeveru Pakistana, sa tendencijom kretanja prema Lahore-u.

Ako ne obraćate previše pažnju na ove okolne điđebaje na vnukblogu, sa visitor countera je vidljivo da će vnukblog dosegnuti brojku od 100,000 posjetitelja. Moram priznati da to nije mala stvar. Sad kad gledam taj šesti mjesec 2004-te vidim kako je to zapravo davno bilo. I kada pogledam što je sve drukčije u mojoj ludoj glavi, dođe mi stvarno da se zapitam – tko je taj što je pisao ovaj blog prije tri i pol godine. Zaista, tko je on? I gdje je nestao on?

Ostavljam ovaj post ovdje u nadi da će se milenijski posjetitelj udostojiti ostaviti kometar na njemu. To bi bila lijepa gesta. Zaista.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Pošto je našoj korporacijskoj kulturi ovo vrijeme božićnih domjenaka, neki dan sam se zatekao upravo na jednom takvom. Kvalitetna hrana i otvoren šank glavna su obilježja dotičnih događanja. Taman kako sam napunio tanjur i sjeo za stol – skužim facu za susjednim stolom. Od nekud mi je poznat, ali nikako da ga smjestim. To je valjda prirodna reakcija jer mozak ne očekuje nekoga pa treba vremena dok ga obradi. Prekoputa mene je sjedio glavom i bradom gradonačelnik i veliki šerif grada Zagreba – Milan Bandić.

Ono što me iznenadilo u cijeloj priči, a to je ono što on stalno priča, kako je on samo čovjek u narodu. Nije bilo pompe, nije bilo nekog protokola. Tamo je bio još samo jedna faca u odijelu. Neki dan je gostovao na Plavom radiju i na pitanje kako to da hoda gradom bez ikakve zaštite, pratnje, itd – on odgovara: onaj dan kad pomislim da mi treba zaštita podnosim ostavku. Svaka čast. Koliko god ga ljudi ne voljeli i zamjerali autokratski model upravljanja gradom ja mu ipak odajem priznanje jer je čovjek, a ne mistična nedodirljiva persona koja inače stoji iza lika visoko pozicioniranog političara.

Na domjenku se zaista podružio zaista sa svima koji su se htjeli podružiti s njim, a na odlasku je obišao sve stolove, pozdravio se sa svima, onima koji su još žvakali je poželio dobar tek. Takve stvari mene iznenade kod političara – kad pokazuju neke osobine ljudskosti unatoč tome tko su i što su.

Nastavite čitati na Vnukblogu: