Vnukblog

Inače se ne oduševljavam citatima ali ovaj me toliko pogodio da to moram podijeliti sa čitateljima vnukblog-a:

Delay is the deadliest form of denial

Cyril Northcote Parkinson (wikipedia)

Sjetite se ovog kad vas netko bude zavlačio. Meni osobno, ovo je dalo odgovore na jako puno pitanja koja mi se vrte po glavi.

Informatičari vjerojatno više od svih ostalih vrsta unutar ljudskog roda vole skupljati kramu. Opremu koja je nekoć nečemu služila, ali kako vrijeme prolazi tako je i njeno vrijeme prošlo. U većini slučajeva, tu nema neke velike emocionalne veze već se vjerojatnije radi o hardveru koji je umirovljen za “zlu ne trebalo” dane. Ali kad prođe par godina, shvatiš da ti neke stvari neće baš nikad trebati, pa je onda red da ih se riješiš. Na primjer, ako se radi o polucrknutom 15″ ADI monitoru koji je već skoro deset godina u službi - nemojte cicijašiti već ga poklonite. Ja sam dotičnog stavio pokraj kante za smeće i napisao poruku na hr.ponuda.hardver da će tog i tog od tada i tada biti kraj kante za smeće tamo i tamo pa tko voli neka izvoli. Prema mojim saznanjima nestao je za par sati. Pretpostavljam da takvih slučajeva neće biti puno.

Ono što je puno češće jest da krama koje se želite riješiti ima neku vrijednost, osim sentimentalne.

U tom slučaju, prvo što trebate napraviti jest naći kupca. Ako prodajete hardver, preporučam hr.ponuda.hardver na vašem lokalnom news serveru. Ukoliko prodajete nešto puno općenitije, onda preporučam neki od oglasnika na netu, npr. KupiProdaj ili Oglasnik (kod kojeg je super to što vaš oglas izlazi i u tiskanom izdanju). Site-ove sa aukcijama preporučam zaobići jer osim ako ne prodajete nešto za ozbiljan kikiriki nećete naći ozbiljnog kupca. Vani je to puno raširenije (ebay itd), ali kod nas je još u povojima.

Ako ste našli ozbiljnog kupca, vrlo vjerojatno jest da nije iz istog grada kao i vi. U tom slučaju, jedina opcija (odlazak tamo-vamo ne računam) jest slanje poštom uz otkupninu koja se plaća pri pouzeću. Samo jedna mala digresija prije samih uputa - ukoliko vam vrijednost robe nije bar 100kn, mišljenja sam da se slanje poštom uz otkupninu ne isplati. Neka minimalna poštarina za slanje uz otkupninu iznosi dvadesetak kuna. Na vama (i kupcu) jest da izračunate da li vam se to uopće isplati.

Pošto slanje dotičnog nije nimalo trivijalno, a pogotovo onomu koji prvi put šalje, evo uputa kako to obaviti. Mislim da ne moram napominjati kako slanje osjetljivih i lomljivih predmeta nema smisla. Isto tako, ako vam pošiljka teži više od 2 kg, isto zaboravite na cijelu priču jer vam se onda poštarina računa po nekoj matematici koju ja ne razumijem (izdvojeno i glomazno, gnja truć bla, ja to ne kužim, pogledajte službeni cjenik)

Ako vam krama već ima svoju kutiju (odnosno pakiranje), možete njezinu kutiju jednostavno oblijepiti vulgaris bijelim papirom i voila - eto paketa. Ukoliko nemate kutiju, moja preporuka jest da u poštanskom uredu na licu mjesta kupite njihovu kutiju (najmanja košta 10,50 kn). Nakon što ste to upakirali i zadovoljni ste svojim remek djelom (ja uvijek jesam), potrebno je popuniti papirologiju. Od tete na šalteru tražite obrazac za otkupninu (ružni žuto-zeleni, 0,30 kn) i obrazac za preporučenu pošiljku (mali plavi, i nećete vjerovati, ali ovaj je đabe). Prvo popunite obrazac za preporučenu pošiljku. Tu je sve manje više jasno, pošiljatelj (vi) i primatelj (vaš kupac). Na njemu već morate unijeti iznos otkupnine. Caka #1 - iznos otkupnine uvećajte za troškove poštarine - pošto vi morate sad i odmah platiti poštarinu, a sigurno vam nije u interesu da svome kupcu sufinancirate (ili poklonite u cijelosti) trošak slanja. Zlatno pravilo - troškove slanja uvijek snosi kupac. Iako vam vjerojatno čudno zvuči da morate unaprijed znati koliki će biti trošak poštarine - prije nego što ste je zapravo i platili - nažalost tako je. Poštarina će vam biti otkrivena u ostatku ovog posta. Zasada zamislite da ste upisali iznos otkupnine.

Sad se primite onog žuto-zelenog papirića. Dotični je podijeljen na dva dijela. U lijevom dijelu piše pošiljatelj i primatelj. Caka #2 - u polje pošiljatelj upisujete podatke od kupca, a u polje primatelj svoje podatke. Dokument koji ispunjavate zove se poštanska uputnica, i pomoću nje, vaš kupac šalje pare vama. U desni (središnji dio) upisujete iznos otkupnine brojkama i slovima, i još jednom svoje podatke. I to je to.

Ne dajte se nagovoriti da vam pošiljka ide kao vrijednosno pismo, jer će vam onda naplatiti postotak od vrijednosti koju morate deklarirati, a to vam ne treba u životu. To vam služi kao osiguranje za slučaj da pošta zagubi vašu pošiljku. U tom slučaju onda vam pošta isplaćuje tu vrijednost koju ste deklarirali. Ukoliko niste cicija i paranoik, ne dajte se nagovoriti da vam pošiljka ide kao vrijednosno pismo.

Što se tiče poštarine, provjerite službeni cjenik na www.posta.hr. Prema cjeniku koji se primjenjuje od 19. lipnja 2006. slanje pošiljke od 750g će vas koštati: Netipizirano pismo do 1kg - 13,80 kn; Preporučeno pismo - 7,20 kn; Otkupnina 7,20 kn. Ukupno 28,50 kn. Ako ste kupili kutiju u pošti nemojte zaboraviti i nju zaračunati u poštarinu.

Sjećate li se posta o kozmičkoj pravdi? Ako ste zaboravili, pročitajte ga ponovno da ovaj nastavak ima kontekst.

Sad kad gledam koliko davno seže ova priča o kozmičkoj pravdi, nevjerojatno mi je da je ona uopće stigla. Priča počinje negdje početkom 2004. godine. Damn, prije više od 4 godine. Stvarno davno.

Početkom 2004-te se dogodilo nešto što najbolje u mom životu (samo što to tada nisam znao naravno) - dobio sam otkaz iz omege, mjesta kojeg ne bih preporučio ni najgorem neprijatelju kao poželjnu firmu za otići raditi. Nekih dva mjeseca sam tražio posao, a jedna od firmi gdje sam došao na razgovor bila je i firma X. Došao sam na razgovor koji se nekako pretvorio u psihotest (koje inače mrzim iz dna duše) i testiranje na licu mjesta. Cijeli prostor je smrdio kao jedna ogromna pepeljara i uz to vrlo mračna. Volio bih da se sjećam više detalja ali to je bilo stvarno davno. Posjeli su me pred kompjuter da nešto nakucam, što nisam nikad radio, u jeziku u kojem nisam nikad radio. Nakon sat vremena muke i jada, nekako sam to skucao i pokupio se doma potišten i jadan. Ono što smatram najvećim prekršajem jedne firme u odnosu sa ljudima jest - nejavljanje. Jedno je kad zaspamaš sa životopisom trideset firmi pa se dvije trećine njih ne javi, ali kad si bio kod njih, pričao s njima, upoznao ljude, jebavao mačku mater na testiranju i onda ti se uopće ne jave, to je big no-no. Prekršaj #1 od firme X. Tada (naravno) nije mi bilo ni na kraju pameti da će ih biti još.

Mjesec dana poslije dobio sam posao i sve je bilo super dok jedan kolega iz firme nije otišao, a na moja leđa je bačena aplikacija koju je on radio. Detalji nisu bitni, samo ću reći da je aplikacija vrlo kompleksna. Aplikacija je bila rađena za firmu Y, posredstvom firme X. Da, putevi su nam se presjekli. Tip kod kojeg sam bio na razgovoru/psihotestu je sad bio nešto tipa project manager za tu aplikaciju. Da skratim dvije godine jebavanja s njima, tip mi je nekoliko puta jašio po grbači bez nekog razloga, lagao firmi Y da oni rade novu verziju i da je ovo samo privremeno rješenje itd. A najbolje od svega, dao je izjavu (na sreću ne meni u lice) da kako ja mogu biti na godišnjem (tada je to bilo bordanje u Italiji) dok ima hitnih stvari za raditi u firmi Y. Ukratko - Prekršaj #2 od firme X. Tijekom tog navlačenja, već sam ih mrzio iz dna duše i dublje.

Iz dotične situacije naučio sam jedno - i kada radiš nešto preko kurca, sa klijentom (end-userom) uvijek sve fino i sa smiješkom. Nije on kriv što je sve u relaciji iznad njega i tebe u apsolutnom kaosu. I nikad ne znaš kad će ti se lijepo ponašanje vratiti.

Jedan od razloga za odlazak iz prošle firme (ne najveći, ali velik) je bio da skinem sa sebe teret tog održavanja i natezanja sa firmom X. Sad na teren stupa gospođa kozmička pravda. Nekoliko mjeseci nakon mog odlaska, zove me taj tip iz firme X i pita me da li bi ja bio zainteresiran za daljnje održavanje te aplikacije za firmu Y. Ako da, da snimim situaciju i pošaljem mu ponudu. U tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene. Ali stvarno - nitko. Prilike za paljenje mostova su rijetke, i treba ih kvalitetno iskoristiti.

Paljenje mostova
eng. Burning bridges, aka Point of no return
Točka nakon koje pojedinac ili skupina mora nastaviti sa trenutnim radnjama jer bi povratak bio preskup ili čak opasan.

Znam da mnogi nisu zagovornici metodologije paljenja mostova, ali ja ju naprosto obožavam. Vjerojatno ostatak od bahatog i arogantnog u meni. Zadovoljština dobivena dotičnom se ne može mjeriti sa apsolutno ničime, čak ni sa ekonomskom dobiti izraženoj u tvrdoj valuti.

U ovom slučaju, paljenje mostova izgleda ovako - zapapriti ponudu što je realno više moguće, ako pristane super ako ne još bolje most je spaljen i više me nikada neće zvati.

Napisao sam mu ponudu na nekih 150k kn, što je jedno pet puta više od onoga što je on očekivao. Namjerno, samo da vidim kako će mu oči iskočiti kad bude čitao ponudu. Zahvaljujući tom iznosu, dobio sam scenu koju neću nikada izbrisati iz glave. Ali nikada. Sjeo sam ispred njega i pružio mu ponudu. Dvije stranice, na zadnjoj piše ukupan iznos (vrlo slična situacija onoj u postu Novi smjer, samo što je ovdje namjerno tako). On krene čitati, naravno na prvoj stranici je previše teksta pa ju letimično preleti, okrene na drugu, pogled mu se zalijepi za cifru i oči mu iskoče. Prvi put. Ja nešto trkeljam bezveze i uživam kao nikad do sad. Vraća se nazad na prvu stranicu, opet ju letimično preleti, okrene na drugu i opet mu oči iskoče. Drugi put. Damn kako je osveta slatka. I kao da mu to nije bilo dosta, detaljno čita prvu stranicu, okreće na drugu i još jednom mi pruža neopisivu zadovoljštinu pogleda na njegove okice koje žele napustiti očne duplje i zalijepiti se za ogromnu cifru. Treći put. Gospođa kozmička pravda me stvarno voli kad mi pruža ovakvu zadovoljštinu.

Kreće cjenkanje:

TIP: Jel ti znaš da ja za trećinu ovog iznosa mogu kupiti tu aplikaciju od bilo koga na tržištu?
JA: Znam, i nitko sretniji od mene da to NAPOKON i napravite.

Zatim na fine načine pokušava spustiti cijenu, i ja pristanem na cca 15% od cijene sata. Sastanak završava time da mora vidjeti sa svojim nadređenima pa će mi se javiti.

Čak i oni najnepronicljivji čitatelji su valjda već pogodili - firma X se nije javila. Stvarno su najbolji u tome. Nisam vidio puno firmi, ali od svih koje sam vidio, ovi se najbolje ne javljaju od svih.

Most je spaljen, prilika dobivena od gospođe kozmičke pravde je uspješno iskorištena. Taj dan sam stvarno bio sretan. Sretan jer protekih dvije godine nije bilo uzalud. Sretan jer sam vidio okice kako iskaču od šoka tri puta.

Što se mene tiče case closed, ali kozmička pravda još nije zadovoljna. Pogodili ste, priča ide dalje…

I ni minutu prerano. Stari je već stvarno zastario, i nakon dugog razmišljanja došao sam do novog. Neko posebno objašnjenje mislim da nije potrebno, odnosno - da naslov govori sam za sebe.

Jeste li odrasli na Transfomersima? Ako niste, onda vjerojatno ne možete shvatiti hype koji je dotični film podignuo.

Kao mali, gledao sam crtiće o dobrim robotima koji se mogu transformirati u vozila i tu su da nas zaštite od zločestih robota. Sjećam se da dok sam bio klinac, najbolji su mi bili Transformersi i Ninđa Kornjače (sa srpskim glasovima - Sekač i ekipa). Danas, kad vidim crtić Transformersa koji se vrti na Z1, ne mogu se načuditi kako to nije to. Sada imaju 3d efekte, pa svako malo je nešto kompjuterski renderirano. Nema više isključivo rukom crtanih crtića. Njihovo vrijeme je prošlo. Valjda je to ono nešto što obilježava generacije. Moju su obilježili rukom crtani Transformersi.

Što se samog filma tiče, moram pohvaliti kompletan trud uložen u ekranizaciju crtića. Očekivao sam nešto što će jadno nalikovati onom na čemu sam ja odrastao, ali doživio sam teleportaciju u vrijeme kad sam širom otvorenih očiju pratio svaki njihov nacrtani pokret. Da, podjetinjio sam - totalno. Toliko sam se uživio u film da sam bio tužan kad je bio gotov. Svaki review filma počinje tako nekako: sad sam u dvadesetima i odrastao sam na Transformersima i ovaj film je totalni zakon!.

Od svih stripovskih ekranizacija niti jedna me nije oduševila, vjerojatno zato što čekam da ekraniziraju Zagor-a, ili još bolje Dylan Dog-a. Što se crtića tiče, čudno mi je da još nisu filmski ekranizirali recimo Štrumpfove, Snorkijevce ili još bolje Bajum-Bajum-a (La Linea u orginalu, koji je valjda najpodcjenjeniji crtić svih vremena)