Vnukblog

Jimbo me svojim postom podsjetio na priču o sms-u koju ne znam da li sam već ispričao na svom blogu, pa ako i jesam, mogao bih opet. Sms kojeg svi znamo i volimo je limitiran na 160 znakova. Gledao sam zašto je to tako na wikipediji nisam baš zadovoljan njihovim odgovorom. Za one koji su lijeni čitati cijeli članak, evo ukratko:

Transmission of the short messages between SMSC and phone can be done through different protocols such as SS7 within the standard GSM MAP framework or TCP/IP within the same standard. Messages are sent with the additional MAP operation forward_short_message, whose payload length is limited by the constraints of the signalling protocol to precisely 140 bytes (140 bytes = 140 * 8 bits = 1120 bits). In practice, this translates to either 160 7-bit characters…

U divnom svijetu telekomunikacija, sve je prepuno kratica i kratica. Pa onda još malo kratica. Tako da ako netko tko nije u tome i krene to čitati - da mu ništa ne bude jasno. Tekst gore znači sljedeće za laike: MAP iliti Mobile Application Part je razina na kojoj se vrte razne funkcije gsm mreže koje nisu najniži nivo - poput održavanja veze između mobitela i bazne stanice. SMS koji je usluga na nivou MAP-a jest napravljen tako da zagura vašu poruku u jedan paket koji MAP i najniži nivo mreže mogu razmijeniti - vjerovatno zato da smanje promet na tom nivou GSM mreže. I pogađate - veličina paketa je taman tolika da može stati vaših i naših najdražih 160 znakova.

A kad MAP to primi, dalje to putuje, vjerovali ili ne - emailom. Za koncept SMS centra su svi manje više čuli, pogotovo oni na cronetu koji su prije nekoliko godina imali dva sms centra jer im je jedan bio preslab za sve te poruke. To se dogodilo zato što je cronet krenuo prije puno puno godina, kad mejlanje između sms centara još nije postojalo. A danas, sve putuje mailom. I MMS-ovi. Pa se ti kao korisnik nemoj osjećati kao budala kad ti za sliku poslanu sa mobitela naplate 1,98kn - što je već i pristojna pljačka, za razliku od one pljačke prije godinu dvije.

Ali - da li bi ste platili 1,98kn za email koji ste poslali? Probably not…

Geniji svuda. Danas sam išao predati poreznu prijavu i naravno, oko mi zapinje za gluposti. Kako je ispostava porezne uprave Medvešćak u istoj zgradi kao i matični ured, onda se na ulazu može štošta zanimljivog vidjeti. Ne znam da li znate, ali ako mijenjate ime, obavijest o tome mora stajati na oglasnoj ploči matičnog ureda nemam pojma koliko dugo. Nešto u stilu ako netko ima nešto protiv da se javi. Još jedan zaostatak iz kamenoga doba kad su svi znali svakoga i bilo ih je pedesetak u selu. U današnje doba zašto ova tradicija i dalje živi - pojma nemam.

Tako da ako netko ima nešto protiv da Andrea Pavlin promijeni ime u Sadhvi Anand Puri, ili Tino Pavlin u Swami Vivek Puri, neka se javi u matični ured Medvešćak, radnim danom od 8:30 do 15:30 i kaže svoje razloge protiv toga prije nego se našem društvu nanese ova strašna nepravda.

Koje niste znali o meni. Čini se da je to neki trend ovih dana, pa eto, da me ne bi optužili da ne pratim trendove, red bi bio da i ja taj post napišem. Pogotovo zato što mi je jimbo povjerio taj sveti blogerski zadatak. Ono što mi otežava taj zadatak jest to što moj blog čitaju samo oni koji me znaju, ili je to neka percepcija koju samo ja imam. Tako da se unaprijed ograđujem od svih onih koji će čitati ovih pet stvari, i sve će im biti poznate.

1. čudan životni put - po edukaciji poljoprivredni tehničar, iliti agronom, a od malih nogu zaljubljen u računala i tehnologiju kao takvu. Tako da me ni četiri godine edukacije u ovoj obrazovnoj ustanovi, smjer poljoprivredni tehničar - opći, nije uspjelo odvratiti od životnog poziva. Danas developer/konzultant za BI, više nego sposoban u mnogim drugim IT-related područjima. 100% samouk.

2. lud za kuhanjem - ali ono totalno. Obožavam kuhati, što po receptima, što po vlastitom nahođenju. Specijalnost mi je od nekoliko recepata za jedno jelo napraviti svoje, mana mi je to što ne znam istu stvar dva puta napraviti, jer se uvijek sjetim nečeg novog što apsolutno sad i odmah moram probati. Fetiš na začine, meso, grill te dizana tijesta u svim oblicima. Jedino što nikad ne kuham su kolači. Barem ne na vlastitu inicijativu

3. bahat i arogantan - originalni naslov bloga, već neko vrijeme i trenutno preinačen u “nekoć bahat i arogantan”. Zašto? Zato što sam nekoć davno, ili ne tako davno, ovisi o mjerilu, bio upravo takav. Nu, par godina kasnije sam uspio razviti pokriće za tu bahatost, a ono arogantan se poprilično izgubilo, barem po mom mišljenju. Ipak, drugi su ti koji moraju suditi o tome. Vjerojatno se pitate kako to izgleda pokriće za bahatost. Jednostavno - kad nakon nekog vremena od nekog drugog dođe potvrda da si bio u pravu.

4. ne znam zviždati - iliti fićukati iliti kako god se to zvalo u vašem kvartu. Nikad nisam znao i nikad neću. Ni sa prstima ni bez. Jednostavno ne ide. Vjerojatno mi fali neki vitalni organ or samting.

5. strah od utapljanja - imam panični strah od utapljanja u vodi. Što bi značilo da jako dugo nisam uopće znao plivati, a i kad sam pomalo naučio, to je više borba za goli život negoli nešto drugo. Jednostavno mi taj koncept nije baš siguran. Zanimljivo - sa brodovima i ostalim plovilima nemam apsolutno nikakvog problema. Čak ni kad je luftić u igri. Ali kad treba plivati, onda je frka. Pretpostavljam da su me na silu gurali u vodu dok sam bio mali. Toga se konkretno ne sjećam, ali se sjećam da su me dali u školu plivanja na Migalovcima jedno ljeto prije rata, iz koje su me izbacili jer sam tipu (makedoncu u vojsci koji je skupljao bodove za slobodne dane) oderao kožu s leđa kad je htio sa mnom ući u bazen. Toga se sjećam kao da je bilo jučer.

U životu je najbitnije imati prioritete.
Tako da znaš kojim redoslijedom odgađaš stvari.