Vnukblog

Aj fil alajv

Jutros izvadio konce i moram priznati da se osjećam ko novi čovjek. Ma šta ko novi čovjek, ko čovjek i pol.

Moram priznati da sam već bio na rubu (a i preko) živčanog sloma. Kad guzica boli od ležanja onda znate koliko je sati i o čemu se radi. A hodanje uzrokuje jedva podnošljivu bol u leđima. Kihanje, kašljanje i smijanje su zadnjih tjedan dana bili najgori smrtni neprijatelji.

Sad je još samo ostao šav ala riblja kost od kojih desetak centimetara kojeg se treba s vremenom riješiti. Čujem da je taj uzorak sada in, pa se neću buniti previše. Bar nisam demode.

Pošto sam imao više nego dovoljno vremena za razmišljanje, a pogotovo u bolnici dok sam čekao da mi se noge probude nakon spinalne anestezije, došao sam do jednog zaključka.

Zaključka da nije problem donijeti neku odluku, pa čak ni sprovesti ju. Problem jest živjeti sa posljedicama koje ta odluka nosi sa sobom. A to me malo iznenadilo. Mene koji je spreman sve isplanirati i sprovesti u djelo - a biti svjestan posljedica - pa nikako. Uvijek mi je bilo najbitnije doći do točke sa koje više nema povratka, a nakon nje, ko ga jebe, to ću već nekako. Tako i bungee funkcionira - samo trebaš pobijediti strah i baciti se, a ostatak je one way ionako.

Sad sam se uvjerio da je to, ne samo glupo, već i vrlo nezrelo. Koliko god je dobro isplanirati i provesti u djelo neku odluku, isto tako je bitno biti svjestan posljedica. Strašno se glupo osjećam kad vidim da mi je trebala jedna operacija da dođem do ovog, vjerujem, vrlo bitnog zaključka.

Nu bilo kako bilo, operacija i najteži dio oporavka je sad iza mene, i sad je vrijeme za nove radne pobjede…

Trackback URI | Comments RSS