Vnukblog

Prvo - istekla mi maestro kartica tako što su mi je odbili na benzinskoj. Dobro da nisam plaćao kešom jer tko zna kad bi skužio. Provjeravam poštu - ništa mi nije stiglo. Zanimljivo. Zovem RBA, dobar dan dobar dan znate istekla mi kartica ništa nisam dobio od vas. I on meni pročita adresu na kojoj nisam već dobre dvije godine. A imaju drugu adresu na koju mi SVA pošta od njih stiže. Je, imamo, ali kartica se šalje na adresu sa kojom ste otvorili tekući a pošto nju niste promijenili… jebeni Stone Age. I sad ide Stone Age 2: The Idiot - sad ću ja poslati dopis (!!!!!) kolegama u poslovnici gdje ste otvorili tekući, pa će vam oni poslati karticu na novu adresu. Zašto su sve naše banke još uvijek u kamenom dobu?

Drugo - penjem se na Kaptol jučer i skužim lika od Zagrebparkinga kako gleda parkirani bmw serije tri, par godina star. Mislim si sad će ga oderat kaznom, kad ono, na moje iznenađenje tip otključava auto, otvara gepek, skida zagrebparking jaknu, oblači sako, skida hlače, onako u boksericama ostaje na ulici, oblači fine hlače, stavlja kravatu, popravlja zurku, sjeda u auto i ode. Onako, pravo filmski.

Treće - Lesnina. Ovu subotu ih nije nitko opljačkao, ali sad shvaćam motive lopova. Ne, nije novac bio motiv, već brzina, odnosno nedostatak iste kojom tete barataju blagajnama. A scenarij otprilike izgleda ovako - dođeš na blagajnu sa otpremnicom na kojoj piše koliko trebaš platiti. Taman dođeš na red, kad teta odluči da joj je ponestalo municije u klamerici. Kopa po ladici i traži i traži. Nakon što je našla municiju, puni klamericu. Nakon punjenja, treba spremiti nazad municiju, ali ne u istu ladicu iz koje ju je izvadila ne ne, to bi bilo prejednostavno. Idemo prošetati malo i staviti malu kutijicu u ogroman ormar u kojem ima mjesta na pretek, pa tako i za malu kutijicu municije za klamericu. E super, sad smo to obavili, možemo poslužiti stranku na blagajni. Dajem teti otpremnicu, ova gleda nešto, nije joj valjda jasno šta sam joj ja to dao i šta će to njoj u životu. I tako gleda ona taj papir kao da pokušava dokučiti kako će postići zen sa tom otpremnicom ili uklopiti dotičnu u formulu elikisira vječne mladosti koja čeka finishing touch doma u smočnici. Otprilike u isti trenutak kad sam joj dao otpremnicu stavio sam novčanicu od tisuću kuna na pult. Kad se napokon smilovala i uzela novčanicu sa pulta, počinje comedy show za večeras. U zbrajalicu (onaj komad hardvera tipično prisutan u računvodstvima komunističkih zemalja) koja stoji odmah pokraj PC KASE ukucava 1, 0, 0, 0 minus 6, 3, 5 jednako, istim tempom kojim afrička kišna glista puza suhom nigerijskom zemljom u tri popodne - polako ali sigurno. Gleda rezultat na ekranu, pa ga provjerava na papiru koji je izašao gore van. Pa ga ne vidi baš dobro pa stisne da još malo bjanko papira izađe van. Eureka, pročitala ga je! Vidio sam iskru kako je sijevnula iz oka u najboljoj Bruce Lee maniri kad mjerka 99 ne baš prijateljskih nastrojenih ninđa prije obračuna. Otvara kasu i vršlja po novcima. Imate pet kuna možda? Upita me. Ne slutivši ništa, a kamoli nastavak agonije, ljubazno odgovaram, da imam, i pružam joj kovanicu sa medom. Teta koje bi se i ptica trkačica postidila uzima tih pet kuna sa pulta, stavlja ih na moju novčanicu od tisuću kuna i sad idemo opet. Zbrajalica time!!! Ukucava 1, 0, 0, 5 minus 6, 3, 5 jednako. Opet istim tempom naravno. Gleda rezultat i mjerka ga, kao da se pokušava cjenkati sa dotičnim. Ali on je hrabar i uporan, neki bi rekli drznički nastrojen čak - svijetli nesmanjenom jačinom unatoč mrkom pogledu tete. Napokon, teta popušta i baca se u potragu za iznosom koji još uvijek svijetli zelenim pobjedničkim sjajem. Očito, zeleno je boja pobjednika u Lesnini. Vršlja po kasi gore nego svinja u istri u potrazi za tartufima. Napokon, vadi novac i broji ga. Nevjerovano ali istinito, uspjela ga je zbrojiti bez pomoći zbrajalice, i to me šokiralo, onako… momački…

Trackback URI | Comments RSS