Vnukblog

I skupa bome. No o tome poslije. Ovo će biti serijal postova o tome kako smo mi zapravo još mali, jadni i nerazvijeni naspram naših susjeda - u turističkom smislu, kako su kolone na Sv. Rok-u i ostalim našim vrlim polutunelima zapravo jedan ogroman pičkin dim, kako su Slovenci govna (potvrđeno po N-ti put), i tako dalje. No ajmo nekim redom.

Priča počinje prije preko nekoliko mjeseci sa jednim obećanjem. Naime, obećao sam ženi, još dok mi nije bila žena da ću je voditi u Gardaland. A pošto imam ružnu naviku da se držim tako nekih obećanja, došlo i to na red. Skovali smo velebni plan - otići dan prije, dići šator u kampu, prespavati, otići u gardaland, prespavati, vratiti se nazad. Tako da su putovanja odvojena od posjete Gardalandu.

Pa tako je došao dan prvi - put u Italiju. Obilježen kišom i hladnoćom. Do te mjere da smo kroz Sloveniju povremeno palili grijanje u autu. A oboje u dugim rukavima. Kiša sere cijelim putem skroz do Italije gdje je već nešto nakon Trsta granulo sunce. Ostatak puta smo se kuhali. Na granicama (sve tri) kontrola nula bodova. Mogli smo u gepeku imati tri mrtve kurve narezane na kockice za gulaš i par kila heroina. Nitko nas nije tražio niti da gepek otvorim. Jedno krivo skretanje kod Verone i onda dvadesetak minuta lutanja po obilaznici da se opet vratimo na pravi put. Inače, sve pohvale za ViaMichelin! Karta sa tekstualnim uputama gdje treba skrenuti i kad stvarno je za svaku pohvalu. Uz takve upute teško se izgubiti, no ja sam i to uspio - jer nisam doslovno pratio upute već sam se pravio pametan. Naravno.

Kamp se nalazi na samom Lago Di Garda, kao i brdo drugih. I to vrlo lijep, vrlo uređen, sanitarni čvorovi na razini hotela visokih kategorija. Nu, mlad je i drveće im još nije izraslo do kraja, tako da nema još dovoljno hlada zasad. Evo mali šator dva sa dva. Za neupućene, Lago Di Garda je jezeruština povećeg obujma te kao takvo predstavnik elitnog turzima za Italiju. Ovo elitno se naravno odnosi na cijene svega koje su otprilike duplo veće nego u gradovima. Naši kampovi se niti u jeku sezone ne mogu pohvaliti ovakvom popunjenošću kakvu talijani imaju na jednoj jezeruštini. Nevjerovatno ali istinito, svi kampovi su puni cijelu sezonu i to najviše (fanfare) - nizozemcima. Niste to očekivali? E pa nismo ni mi. Da je netko spreman potegnuti 1000+km sa kamp kućicom i motornim čamcem (da, vuku i čamce sa sobom) da bi došao na jezeruštinu koja jest lijepa, ali brate ipak je samo jezeruština, sa cijenama koje su otprilike tri do četiri puta veće nego u elitnim hrvatskim destinacijama na moru. Nije vam jasno? Nije ni nama.

Engleski je naravno svim talijanima očajan na razini očaja koja je nama totalno nepojmljiva. Sreća pa je talijanski onako jednostavan poprilično pa se uspijevamo nekako rukama i nogama sporazumjeti. Pošto smo bili smješteni odmah do prilično vesele skupine nizozemaca imali smo prilike vidjeti kako se zabavlja 40+ generacija sa klincima i to sve porijeklom iz razvijene europe. Ajme užasa. Muzika koju slušaju je tako očajna da je nekadašnji hit Barbie Girl (ako se tko još sjeća, a ja mislim da bi svi trebali) kao Mozartova sonata naspram ovoga. I tako oni tri do četiri pjesme vrte na loop-u a djeca plešu na to, roditelji plješču i bodre ih, i svi sretni i zabavljeni. Onako, vrlo plemenski. I onda imaju nešto protiv nas balkanaca u europi. Pizda im materina licemjerna.

Nakon uspješnog postavljanja šatora otišli smo do prve trgovine i tamo skoro doživjeli srčani udar. Cijene su belosvetske! Možda su nizozemcima u turizmu normalne, ali za nas hrvate sa primanjima daleko ispod europskih su astronomske! Kruh da nije čisto bijelo smeće je od 3€ pa nadalje, litra i pol obične vode je 1,5€, pivo u konzervi od 0,5 je bilo oko 2,5€ itd. Užas i katastrofa. Potrošili smo brdo para da kupimo nešto za jesti, i nakon toga se uz umirujuće zvuke horror benda uživo u kampovskoj birtiji onesvjestismo.

Italija jest bella, ali ovo je bella pljačka bome. Ovo je prvi post u seriji - sljedeći će biti o samom Gardalandu

Trackback URI | Comments RSS