Vnukblog

Italija jest bogamu lijepa, ali Slovenija svojim vonjem kvari tu ljepotu. Jer moraš proć kroz nju htio ne htio. Ali više o tome poslije.

Dan treći bio je dezigniran kao dan za povratak, a vremenom obilježen isto kao i prethodna dva. Kiša sere ne sere par kapi sunca i opet kiša. Odjava iz kampa na piđn talijanskom i idemo put Verone. Kao, kad smo već tu da malo bacimo oko. E još da se na nešto ima baciti oko bilo bi još bolje. Uzmi bilo koji grad u Istri, recimo Pula, stavi u unutrašnjost tako da nije na moru, pojačaj industriju okolo na opako i stavi par znamenitosti. I dac it. Teško razočaranje. Ali ono što nam je popravilo dan jest pošteni supermarket sa normalnim cijenama. U odnosu na one na Lago di Garda naravno.

Što se tiče ponude u trgovini ima brate svega, ali neke stvari mi ipak nisu jasne. Prvo, nema vulgaris jogurta (dakle bez primjesa voća itd) u pakiranju većem od male čašice. Da pas mater. Na kraju kupujemo neki jogurt za kojeg smo dešifrirali da je tekući (u čašici od 0,2), no i to je bila jedna dobra obmana. Naime, ono na što smo mi hrvatići navikli u našem jadu i bijedi jest da tekući jogurt ima svoj okus, za razliku od onog čvrstog u komunizmu koji ima svoj okus - onaj ružni kiseli koji je skoro pa izumro. Ovdje je tekući jogurt upravo tog komunističkog okusa, samo što su mu nešto napravili da ga možeš popiti. Diskasting. Ali zato ako želite popiti jogurt sa marakujom i ekstraktom muda tromjesečnog orangutana koji još nije orangutanske pičke vidio nema problema. Vrlo frustrirajuće. Ono uglavnom, kupili smo neke šunke, sira, normalan kruh, sirnog namaza koji je loša kopija vajkrema, još nekih điđebaja i idemo van iz Verone. Ono, samo da se krene…

Plan je bio stati na prvom autogrillu na autoputu pa tamo to požderati. A to je tek bio prizor. Ulijećem na parking, a ono gužva za popizdit. Doslovno auto na autu a povremeno i kamion na kamionu. Nu, taman se otvori mjesto i ja se parkiram. A kraj nas sjedi lik u odijelu u novom Mercedesu ML i čita novine. Bolje je reći da je čitao novine, jer kad su dva balkanca počela razvlačiti šunku, sir i ostale peripetije za život nužne po autu čovjeku se vjerovatno život zgadio. Ali ni to ga nije omelo u čitanju novina. A mi se još zajebavamo kako vjerovatno čeka pošiljku droge ili nečeg trećeg. Kad ono, dolazi mu pajdo u novo BMW klase 6, izgrle se i uđu u trgovinu autogrilla. Ne prođe ni minuta, izlaze van, svaki sjeda u svoj auto i štura. Ni bok ni đenja ništa, ko da se ne poznaju. Kako ta mafija dobro funkcionira - strava.

Kao jednu pozitivnu stranu cijelog putovanja moram prijaviti da smo isprobali sve moguće kave u konzervi koje smo našli. Pa čak i Nescafe u konzervi koji ima okus - upravo tako, pogodili ste, kao da je netko napravio nescafe na vodi i stavio ga u frižider. Ali zato definitivni pobjednik je Emmi - Caffe Latte Macchiato. Svaka čast ali ovo je tako dobro da bi trebalo biti protuzakonito. Prvo - promućkaš i dobiješ pjenu gore kao da je upravo svježe skuhana. Drugo ima plastični poklopac kojim možeš sigurno zatvoriti čašu. Treće nije u konzervi već u kartonu, pa je već time dojam daleko bolji. I naravno nema za kupiti kod nas. Dapače, nema ni svugdje u Italiji za kupiti - samo jedna benzinska uz autoput.

E sad - napisao sam sve što je bilo fora i zanimljivo a sad ono loše tog dana. Gužva je bila poprilična, ali to se i ne može primjetiti dok si na autoputu sa tri trake. Ali kad se iznad Venecije to spusti na dvije trake - tu počinje pakao. Naime, situacija koja meni još uvijek ne ide iz glave: imaš autoput sa tri trake koji se suzi u dvije trake, onda dolaze naplatne kućice. Naravno mora doći do zagušenja to je normalno. Ali što nije normalno jest da naplatnih kućica ima dvadeset (da dvadeset) i da onda nakon tih dvadeset naplatnih kućica je nazad na dvije trake autoputa sa jedva 200m prostora. U praksi je to ovako izgledalo - platiš tipu na naplatnoj, rampa ti se digne a ti još par minuta ne ideš nikamo jer auto ispred tebe još uvijek stoji. U kaos u par slika ne može naravno to dočarati ali prizor je bio prestrašan. Tako bezočno guranje ja u životu nisam radio, ali drukčije ne ide. A ionako sam čuo da se u italiji tako vozi, pa… kad si u Rimu ponašaš se kao Rimljanin.

Do onog famoznog raskršća gdje je desno Slovenija a lijevo Austrija bila je stani-kreni vožnja sa periodima stajanja do dvadeset minuta. Za popizdit. Ali najveći popizditis dobiješ gdje? Pa u Sloveniji naravno. Onaj moćan komad obilaznice oko Ljubljane. Uletimo u kolonu. Nakon par minuta sa desne strane tabla, kaže kolona 1km. Okej, super. Mi smo sljedećih sat i pol proveli u koloni nepoznatog porijekla sve do samog kraja, gdje na samom suženju na jednu traku autoputa stoji tabla - oprostite radovi su do nekog datuma u devetom mjesecu, sretan put. Bezobrazluk do neba. Pošto nemamo more i turisti se baš ne zadržavaju previše, ajmo usred turističke sezone u radove na autoputu tako da se ekipa na proputovanju za Hrvatsku što više zadrži na našim cestama. Jooooj. Nekako se probijamo kroz Sloveniju u koloni koja vozi cca 70 km/h. Ja još sav sretan kako sam pametan, pa ja ću zajebati sve glupe švabe i idem n Malu Breganu da izbjegnem gužvu na granici. Aha. Kolona kamiona od kojih desetak kilometara je zatvorila izlaz sa autoputa prema Maloj Bregani tako da nam nije ostalo druge već skupa sa ostalom stokom na Breganu. Cca sat vremena čekanja na granici i za čas smo bili doma.

Suma sumarum - Lago di Garda - Zagreb - cca 11sati puta od čega otprilike tri sata stanjanja u Italiji i dva sata stajanja u Sloveniji. I zaključak da petkom nije pametno ići u Italiju a bogamu niti iz nje.

Trackback URI | Comments RSS