Vnukblog

Nisam ja kriv! Lijepo sam im rekao. Obmanuli su me! Pa ja sam Premijer! Zašto bih ja trebao znati na koje gorivo vozi većina mog naroda? Pa ja sam im samo Premijer!!! - ljut je bio mali Ivo. Koračao je po sobi nervozno. Preko nekoliko posilnih je stajalo poredano ispred njega, kao i izaslanik posilni od Ine.

A šta ti gledaš??? Vi ste krivi! Lijepo sam vas pitao. Ne, lijepo sam vam rekao!!! – obrecnuo se mali Ivo na Ininog posilnog. Ovaj je samo mutavo gledao u pod. Bez riječi. Šta sad jel to gorivo ima euro ili nema ispred super 95, znate na šta sam mislio!!! U moje vrijeme nije bilo nikakvog euro u nazivu goriva. Bili smo sretni ako je goriva uopće bilo!!! – svi prisutni su dobili kratku lekciju iz povijesti, kao i koje godine je stao mentalni razvoj malog Ive.

Baš ste napravili budalu od mene, svaka vam čast. Da niste ovdje svi po partijskoj dužnosti sve bih vas sterao u krasan kurac. Sve! - kao da bijesu nije bilo kraja. Ljudima je bilo nevjerovatno koliko bijesa može izaći iz tako malog čovjeka.

Zbog vas sam morao ostaviti napola pojeden par kobasica u Varšavi. I nisam sretan zbog toga!

Na sam spomen kobasica, začu se podrig iz kuta sobe. Tamo, u potpunom mraku, obavijen velom misterije i vonjem napola probavljenih špek fileka, sjedila je spodoba impozantnih dimenzija, koja je na prvi pogled djelovala kao da može pojesti malog Ivu za zajutrak. I to bez tosta. Samo se sjaj ciničnog osmjeha nazirao iz tog mraka.

Šuki, pizda mu materina, prestani se ceriti tamo u mraku i dolaz’ ‘vamo. – taj podrig nije mogao proći nezapaženo, čak ni kod malog Ive. Dapače, i seizmološka služba u Tokiju je registrirala taj drhtaj.

Dok je spodoba prilazila, svi posilni su drhtali. Od straha i bojazni da ih ne proguta u jednom zalogaju. Jedino što im je ulijevalo neku sigurnost jest bio maloprije spomenuti vonj špek fileka, koji je značio da je neman nedavno jela, i to nekoliko kravljih želudaca, tako na najvjerovatnije nije bilo razloga za strah od proždiranja. Ali ipak, ta impozantna figura je utjerivala strah u kosti svima u sobi. Osim malom Ivi.

Šuki, kako ćemo ovo riješiti? Obećali smo to prije puno godina, a sad svi očekuju da se toga držimo! Ako ovo pogazimo čak i oni naši zadrti u dalmaciji će nas se odreći a onda ćemo pogotovo popušti na izborima. – za neupućene, u ovom trenutku bi se trebao osjetiti strah u drhtavilu glasa malog Ive, pogotovo kad ispred njega stoji velika neman. Ali, i mali Ivo je namirišao špek fileke, pa mu je to dalo sigurnosti za napad na veliku neman.

Nema druge, trošarine moraju dolje. – rezigniriano je zaključio mali Ivo.

Nema problema Gospodine, možete odmah odabrati odakle ćemo nadoknaditi ta sredstva u proračunu – neman je progovorilia, a jedan od posilnih se upiškio od straha.

Iz poticaja seljacima možda? – nastavila je neman izlaganje

Može, nebitno – rezignirano je prihvatio prvo ponuđeno riješenje mali Ivo.

Odlično Gospodine! Želite li odmah i odabrati datum kad će seljaci sa traktorima blokirati Zagreb i dignuti kamp na Markovom Trgu? – cinično je dobacila neman, a malog Ivu kao da je netko iglom u dupe bocnuo.

Au, zaboravio sam na to! Ne, to ipak ne smijemo dopustiti. Jebemu sto račana usoljenih, daj Šuki smisli nešto. Uzmi pare nekome kome neće faliti. Prometu recimo. Nek’ se uspori gradnja one autoceste kod Rijeke. Pa ćemo reći narodu da se manje voze i nek budu sretni da se uopće mogu voziti! Majke im bahate svima nabijem. I još mi onda prigovaraju za moju sedmicu. Pih, kako se usuđuju moju bebu dirati – brižno je Ivo završio izlaganje svog spasonosnog riješenja.

A neman je sve to samo gledala, dok je cinični smješak u kutu usana polako dobivao na volumenu…

Trackback URI | Comments RSS