Vnukblog

Ako ima netko da čita ovaj blog, i ne zna koji auto vozim (što mi je nevjerovatno ali dobro, moguće je), odgovor je Alfa Romeo 145, 1.6 boxer iz ‘95-te. U analima ovog bloga poznata kao VnukCar 2.0.

Ne tako davno bio je post o tome kako me zaskočilo u uličici kraj zgrade. Nije dugo prošlo kad, evo opet. Idem jutros na posao, taman što sam sjeo u auto, izlazi tip iz zgrade i maše. Dolazi do prozora, i na onom hardcore dubrovačkom naglasku mi ispriča kako je nedavno kupio istu takvu i izrešeta me nizom pitanja o autu, pa i pitanjem jel se kvari makina. Auf. Sad si to vizualizirajte na onom hardcore dubrovačkom naglasku. Vjerovatno sam mu nešto i krivo odgovorio, zato što ga nisam razumio baš najbolje.

Na povratku s posla, vidim stoji Alfa 145 pred zgradom, na probnim tablicama. 1.4 twin spark motor. Sudeći po dizajnu unutrašnjosti, godišta minimalno ‘97. Toliko o tome kupio sam istu takvu.

Došao sam do nekoliko zaključaka čemu takav iznenadan porast popularnosti dotičnog vozila. Prvo bi bilo da je većina takvih na tržištu sad ušlo u desetu godinu starosti, te im je cijena pala do iznosa prihvatljivih većem broju ljudi. Kraći pogled na oglasnik kaže da je cijena manje/više ista kao i prije godinu dana kada sam provjeravao. Dakle, može ali i ne mora biti. Drugo, series of unrelated events. Da se nekom kozmičkom providnošću ljudi sad više pale na Alfu koja im je u dosegu kupovne moći. Yeah right. I nekako se uvijek uspiju sresti samnom. Aha. I treće, auto ima svoj neki šarm koji ne blijedi nakon toliko godina i nekoliko nasljednika. Iako neki zli jezici sa kojima radim (neću imenovati ali znaju tko su) su moju kupovinu 145ice popratili pitanjem od svih alfi ti si baš morao kupiti najružniju.

Alfa Romeo kao marka načelno privlači ekscentrike, ljude koji su drukčiji, koji o autu razmišljaju srcem a ne razumom i to si mogu priuštiti.

Trackback URI | Comments RSS