Vnukblog

Bio kum u svatovima prošlu subotu, i bilo je vrlo dobro. Bilo mi je užasno krivo (a još uvijek je) što nisam imao snage zaružiti sa svima do jutra, već sam bio prisiljen pokupiti se sa većinom nakon ponoći i plesa sa mladenkom. A nedjelju sam proveo u bolovima - ipak je dva tjedna nakon operacije prerano za ples i pijančevanje. Demit.

Sutra veliki Z ima rođendanski dernek, pa treba to preživiti.

U ponedjeljak se vraćam na posao nakon tri tjedna izbivanja. Bit će veselo.

Kako sam tjedan dana bio vezan za krevet, i to poprilično, imao sam prilike gledati obje sudnice u preko nekoliko navrata. Za neupućene, radi se o Sudnici na RTL-u i Sudnica Melani Vukmirice na NovaTV.

Oni koji su bili te sreće i nisu još imali prilike gledati dotične, radi se o šundu, i to vrlo niskog nivoa. Jedini niži nivo od ovoga jest Judge Judy u Americi, gdje se ljudi (aka retardirani amerikanci) sami javljaju sa svojim “slučajevima” i onda ih ona riješava. Za one koji si to ne mogu predočiti, neka se prisjete Jerry Springer show-a.

Prvo, bitna razlika između sudnica jest to što je RTL-ova bazirana na obiteljskom sudu, a ona NoveTV na kaznenom. Što će reći u prijevodu - na RTL-u su dva odvjetnika sa strankama i svi se međusobno prepucavaju a onda sudac donese presudu, a na sudnici NoveTV postoji državno tužiteljstvo (u konkretnom slučaju tužiteljica) sa jedne strane a sa druge tuženik sa svojim odvjetnikom.

Da skratim priču, sudnica na NovaTV je bolja, i to za nekoliko klasa. Prvo - sutkinja, tužiteljica i odvjetnici tuženika su pravi pravnici a ne glumci, i to cijeloj seriji daje ogroman bonus na području ozbiljnosti. Drugo - stranke i svjedoci su natruščici - ljudi sa ulice koji nemaju glumačke naobrazbe, tako da se ne može govoriti o lošoj glumi loših glumaca. RTL se na svojem sajtu o emisiji ne hvali da se radi o stvarnim pravnicima, tako da je teško zaključiti da li se radi o lošim glumcima ili o pravnicima koji se očajnički trude loše glumiti.

Aj fil alajv

Jutros izvadio konce i moram priznati da se osjećam ko novi čovjek. Ma šta ko novi čovjek, ko čovjek i pol.

Moram priznati da sam već bio na rubu (a i preko) živčanog sloma. Kad guzica boli od ležanja onda znate koliko je sati i o čemu se radi. A hodanje uzrokuje jedva podnošljivu bol u leđima. Kihanje, kašljanje i smijanje su zadnjih tjedan dana bili najgori smrtni neprijatelji.

Sad je još samo ostao šav ala riblja kost od kojih desetak centimetara kojeg se treba s vremenom riješiti. Čujem da je taj uzorak sada in, pa se neću buniti previše. Bar nisam demode.

Pošto sam imao više nego dovoljno vremena za razmišljanje, a pogotovo u bolnici dok sam čekao da mi se noge probude nakon spinalne anestezije, došao sam do jednog zaključka.

Zaključka da nije problem donijeti neku odluku, pa čak ni sprovesti ju. Problem jest živjeti sa posljedicama koje ta odluka nosi sa sobom. A to me malo iznenadilo. Mene koji je spreman sve isplanirati i sprovesti u djelo - a biti svjestan posljedica - pa nikako. Uvijek mi je bilo najbitnije doći do točke sa koje više nema povratka, a nakon nje, ko ga jebe, to ću već nekako. Tako i bungee funkcionira - samo trebaš pobijediti strah i baciti se, a ostatak je one way ionako.

Sad sam se uvjerio da je to, ne samo glupo, već i vrlo nezrelo. Koliko god je dobro isplanirati i provesti u djelo neku odluku, isto tako je bitno biti svjestan posljedica. Strašno se glupo osjećam kad vidim da mi je trebala jedna operacija da dođem do ovog, vjerujem, vrlo bitnog zaključka.

Nu bilo kako bilo, operacija i najteži dio oporavka je sad iza mene, i sad je vrijeme za nove radne pobjede…

Eto me, živ i zdrav. Još je dug put oporavka ispred mene ali krenuo sam. Detaljnije čim budem sposoban sjediti za kompom.