Vnukblog

Opet. Već sam sebi naporan a tek je druga. Sutra bi kao sve trebalo proći kako treba - bar su takve informacije došle do mene.

Tako da ne planiram prijavu sutra, već nakon x dana.

Adio

Italija jest bogamu lijepa, ali Slovenija svojim vonjem kvari tu ljepotu. Jer moraš proć kroz nju htio ne htio. Ali više o tome poslije.

Dan treći bio je dezigniran kao dan za povratak, a vremenom obilježen isto kao i prethodna dva. Kiša sere ne sere par kapi sunca i opet kiša. Odjava iz kampa na piđn talijanskom i idemo put Verone. Kao, kad smo već tu da malo bacimo oko. E još da se na nešto ima baciti oko bilo bi još bolje. Uzmi bilo koji grad u Istri, recimo Pula, stavi u unutrašnjost tako da nije na moru, pojačaj industriju okolo na opako i stavi par znamenitosti. I dac it. Teško razočaranje. Ali ono što nam je popravilo dan jest pošteni supermarket sa normalnim cijenama. U odnosu na one na Lago di Garda naravno.

Što se tiče ponude u trgovini ima brate svega, ali neke stvari mi ipak nisu jasne. Prvo, nema vulgaris jogurta (dakle bez primjesa voća itd) u pakiranju većem od male čašice. Da pas mater. Na kraju kupujemo neki jogurt za kojeg smo dešifrirali da je tekući (u čašici od 0,2), no i to je bila jedna dobra obmana. Naime, ono na što smo mi hrvatići navikli u našem jadu i bijedi jest da tekući jogurt ima svoj okus, za razliku od onog čvrstog u komunizmu koji ima svoj okus - onaj ružni kiseli koji je skoro pa izumro. Ovdje je tekući jogurt upravo tog komunističkog okusa, samo što su mu nešto napravili da ga možeš popiti. Diskasting. Ali zato ako želite popiti jogurt sa marakujom i ekstraktom muda tromjesečnog orangutana koji još nije orangutanske pičke vidio nema problema. Vrlo frustrirajuće. Ono uglavnom, kupili smo neke šunke, sira, normalan kruh, sirnog namaza koji je loša kopija vajkrema, još nekih điđebaja i idemo van iz Verone. Ono, samo da se krene…

Plan je bio stati na prvom autogrillu na autoputu pa tamo to požderati. A to je tek bio prizor. Ulijećem na parking, a ono gužva za popizdit. Doslovno auto na autu a povremeno i kamion na kamionu. Nu, taman se otvori mjesto i ja se parkiram. A kraj nas sjedi lik u odijelu u novom Mercedesu ML i čita novine. Bolje je reći da je čitao novine, jer kad su dva balkanca počela razvlačiti šunku, sir i ostale peripetije za život nužne po autu čovjeku se vjerovatno život zgadio. Ali ni to ga nije omelo u čitanju novina. A mi se još zajebavamo kako vjerovatno čeka pošiljku droge ili nečeg trećeg. Kad ono, dolazi mu pajdo u novo BMW klase 6, izgrle se i uđu u trgovinu autogrilla. Ne prođe ni minuta, izlaze van, svaki sjeda u svoj auto i štura. Ni bok ni đenja ništa, ko da se ne poznaju. Kako ta mafija dobro funkcionira - strava.

Kao jednu pozitivnu stranu cijelog putovanja moram prijaviti da smo isprobali sve moguće kave u konzervi koje smo našli. Pa čak i Nescafe u konzervi koji ima okus - upravo tako, pogodili ste, kao da je netko napravio nescafe na vodi i stavio ga u frižider. Ali zato definitivni pobjednik je Emmi - Caffe Latte Macchiato. Svaka čast ali ovo je tako dobro da bi trebalo biti protuzakonito. Prvo - promućkaš i dobiješ pjenu gore kao da je upravo svježe skuhana. Drugo ima plastični poklopac kojim možeš sigurno zatvoriti čašu. Treće nije u konzervi već u kartonu, pa je već time dojam daleko bolji. I naravno nema za kupiti kod nas. Dapače, nema ni svugdje u Italiji za kupiti - samo jedna benzinska uz autoput.

E sad - napisao sam sve što je bilo fora i zanimljivo a sad ono loše tog dana. Gužva je bila poprilična, ali to se i ne može primjetiti dok si na autoputu sa tri trake. Ali kad se iznad Venecije to spusti na dvije trake - tu počinje pakao. Naime, situacija koja meni još uvijek ne ide iz glave: imaš autoput sa tri trake koji se suzi u dvije trake, onda dolaze naplatne kućice. Naravno mora doći do zagušenja to je normalno. Ali što nije normalno jest da naplatnih kućica ima dvadeset (da dvadeset) i da onda nakon tih dvadeset naplatnih kućica je nazad na dvije trake autoputa sa jedva 200m prostora. U praksi je to ovako izgledalo - platiš tipu na naplatnoj, rampa ti se digne a ti još par minuta ne ideš nikamo jer auto ispred tebe još uvijek stoji. U kaos u par slika ne može naravno to dočarati ali prizor je bio prestrašan. Tako bezočno guranje ja u životu nisam radio, ali drukčije ne ide. A ionako sam čuo da se u italiji tako vozi, pa… kad si u Rimu ponašaš se kao Rimljanin.

Do onog famoznog raskršća gdje je desno Slovenija a lijevo Austrija bila je stani-kreni vožnja sa periodima stajanja do dvadeset minuta. Za popizdit. Ali najveći popizditis dobiješ gdje? Pa u Sloveniji naravno. Onaj moćan komad obilaznice oko Ljubljane. Uletimo u kolonu. Nakon par minuta sa desne strane tabla, kaže kolona 1km. Okej, super. Mi smo sljedećih sat i pol proveli u koloni nepoznatog porijekla sve do samog kraja, gdje na samom suženju na jednu traku autoputa stoji tabla - oprostite radovi su do nekog datuma u devetom mjesecu, sretan put. Bezobrazluk do neba. Pošto nemamo more i turisti se baš ne zadržavaju previše, ajmo usred turističke sezone u radove na autoputu tako da se ekipa na proputovanju za Hrvatsku što više zadrži na našim cestama. Jooooj. Nekako se probijamo kroz Sloveniju u koloni koja vozi cca 70 km/h. Ja još sav sretan kako sam pametan, pa ja ću zajebati sve glupe švabe i idem n Malu Breganu da izbjegnem gužvu na granici. Aha. Kolona kamiona od kojih desetak kilometara je zatvorila izlaz sa autoputa prema Maloj Bregani tako da nam nije ostalo druge već skupa sa ostalom stokom na Breganu. Cca sat vremena čekanja na granici i za čas smo bili doma.

Suma sumarum - Lago di Garda - Zagreb - cca 11sati puta od čega otprilike tri sata stanjanja u Italiji i dva sata stajanja u Sloveniji. I zaključak da petkom nije pametno ići u Italiju a bogamu niti iz nje.

Operacija odgođena za 31.8. zbog mix-upa oko anestezije. Jedan doktor kaže jedno drugi kaže drugo i na kraju nema dovoljno anesteziologa da me danas operiraju.

Vjerovatno su svi na obavijesnim razgovorima u policiji zbog primanja mita, pa ih je premalo ostalo za operacije. Mrak.

Sa velikom nadom da će biti i prijava nakon nekog vremena.

Sutra (dakle četvrtak) idem na operaciju sa samo tri želje:

• da izađem van sa obje noge
• da ne čitam o sebi u crnoj kronici jutarnjeg ili večernjeg
• da ne uđem u crnu statistiku hrvatskog zdravstva

To je sve. Skromno? Nadam se.

Dan drugi u Italiji nije dobro počeo. Cijelu noć je padala kiša i dobar dio jutra. Ležali smo u šatoru i pitali se da li će ikada prestati. Napokon je stala oko deset i promolili smo nos van šatora. A kamp brate pun nizozemaca i svi ljubazni za popizdit. Na putu do sanitarnog čvora stalno te bombardiraju sa morgen. Bit će da im ličim na njihovog. Jedan me čak upozorio da mi je stražnja desna guma slabije napumpana i na engleskom mi objasnio gdje je najbliža pumpa. Lepo brate, volim kad vidim da i drugi narodi znaju engleski, odmah mi je nekako lakše.

Tako sa iznimno tmurnim nebom nad glavom smo se zaputili put Verone, jer nema šanse da bi izdržali cijeli dan u šatoru bez da poludimo. Kao u gardaland ćemo sutra, pa odmah nakon gardalanda doma. Negdje nakon prve table za gardaland pada odluka da ipak idemo u gardaland, pa kud puklo da puklo. Nebo i dalje nije pokazivalo ni najmanju namjeru razvedravanja. Upad na parking od gardalanda je 4€ za cijeli dan. Sljedeće čega se sjećam jest kako sjedimo u autu i guramo leće u oči. Jer ipak nije fora ćorav lutati po gardalandu. Još sam par puta opsovao zašto nisam ponio sunčane iz šatora i krenuli smo prema ulazu. Na moje veliko zaprepaštenje - nismo bili sami. Ljudi nije falilo, izlazili su iz nekoliko autobusa, dolazili u vlastitom aranžmanu i punili parking.

Pri kupovini karata na blagajni dobivamo i nekakav prospekt koji je ličio na nekakvu bezveze reklamu šta sve ima unutra. To sam naravno odmah otpisao kao junk i završilo je u prvoj kanti. Pet metara nakon što smo ušli unutra smo vidjeli kako se taj junk prospekt zapravo otvara i da je sa druge strana karta gardalanda. Pošto se bez nje ne može ni prdnuti, kamoli biti cijeli dan u gardalandu, brzo i neprimjetno zavlačenje ruke u prvu kantu za smeće je rezultiralo našom novom kartom. Bravo ja i moja moć prosuđivanja. U vlastitu obranu, jako me glava boljela cijeli dan. Nemilice i bez prestanka.

Prva atrakcija na kojoj smo bili je bila Tunga Adventure. Lijepa vožnjica kroz đunglu ali bome i dječja poprilično. Odmah po izlasku nas je kiša uhvatila i sljedećih skoro sat vremena smo stajali na verandi restorana na divljem zapadu, gdje nas nisu htjeli pustiti unutra jer se mora i nešto jesti. Tako da je stajanje na verandi, gledanje kiše koja ne misli prestati, slušanje istog cd-a od kojih desetak minuta vrlo lošeg country-a na loop-u over and over ipak ostavilo nekog traga na našim živcima. Čim je kiša popustila kupujemo njihove poncho style kabanice 5€ komad pa da se bar možemo normalno kretati po gardalandu i obići sve indoors atrakcije. Naravno da pet minuta nakon što smo kupili kabanice kiša prestaje.

Odlazimo u 4D kino koje je stvarno preprejeben doživljaj. Svaka čast onome tko je smislio koncept jer je filing prejeben. Po izlasku iz 4D kina - čudo. Počelo se razvedravati i sunce je lagano provirivalo. Tako da smo ipak imali sreće i to puno. Zato jer je bilo (za pojmove gardalanda) užasno malo ljudi i nigdje, apsolutno nigdje se nije čekalo. Za svaku vožnju kako si došao tako si bio odmah na redu. Što je po pričama drugih koji su bili u gardalandu, prava rijetkost. Odlazimo u piramidu, koja je onako - prilično forastična priča o drevnom egiptu i njegovim prvim kolonizatorima. I još smo maznuli bocu vode od 0,5 koja je nedužno stajala na ulazu - 3€ uštede.

Nakon toga, odvažili smo se na prvi rollercoaster - Magic Mountain. To se za mene pokazalo kao velika greška. Da pojasnim svima koji se možebit nađu u sličnoj situaciji. Ako imate glavobolju uzrokovanu niskim tlakom i viškom sna - nemojte ići na rollercoaster. Ja sam mislio da će mi se mozak pretvoriti u kašu i iscuriti na uši. Pola sata sam sjedio na klupi dok su mi se glava i želudac svađali tko će veću pizdariju napraviti. Nu, kad sam napokon došao k sebi slikali smo se sa medvjedom kojeg je naš korporacijski prijatelj CocaCola ljubazno ostavio u Gardalandu da djeci pere mozak. Ono što je dobro jest to da kroz cijeli park ima nekoliko zona za osvježavanje - tematski ukusno uklopljeni i puštaju tako finu paru da se možeš osvježiti ko čovjek a pritom se ne smočiti ni najmanje.

Panoramski pogled na Gardaland i okolicu sa nekih 70m visine je nešto prejebeno. Skoro pa vidiš snijeg na alpama. Ono što je najjebenija vožnja smo zbog moje glavobolje i njezinog straha ostavili za sljedeći posjet Gardalandu. Pričam naravno o najboljem (tako kažu) rollercoasteru u ovom dijelu europe - Blue Tornado. Ali zato smo napravili dva kruga na Atlantidi. Jebeno kewl vožnjica u čamcu na šinama sa dva jebena pada niz vodu - ono kad u duši osjetiš kako te gravitacija povuče k sebi. Jeben filing.

Druga najjebenija stvar, barem nama, bila je nekakva kuća čarolije gdje se sve jako čudno vrti a filing je totalno jeben. Onako na početku pizdiš jer ti Gardi (onaj njihov zeleni zmajček) nešto tepe i tepe na talijanskom, uđeš u sobu koja je zapravo u valjku, i svaka polovica se rotira za sebe. Tako da vizualno vidiš da si naopačke a zapravo nisi jer u nijednom trenutku ne visiš naglavačke. Izlaziš van totalno zbunjen i dezorijentiran. Ma mrak. Poslije toga smo još malo šetali i škljocali po gardalandu.

Na izlasku smo zapeli na reviji na ledu koja je bila prejebena. Svaka čast ljudima, a najbolji komentar bi bio - sad znamo što profesionalni klizači rade kad nema natjecanja.