Vnukblog

Opet. Već sam sebi naporan a tek je druga. Sutra bi kao sve trebalo proći kako treba – bar su takve informacije došle do mene.

Tako da ne planiram prijavu sutra, već nakon x dana.

Adio

Italija jest bogamu lijepa, ali Slovenija svojim vonjem kvari tu ljepotu. Jer moraš proć kroz nju htio ne htio. Ali više o tome poslije.

Dan treći bio je dezigniran kao dan za povratak, a vremenom obilježen isto kao i prethodna dva. Kiša sere ne sere par kapi sunca i opet kiša. Odjava iz kampa na piđn talijanskom i idemo put Verone. Kao, kad smo već tu da malo bacimo oko. E još da se na nešto ima baciti oko bilo bi još bolje. Uzmi bilo koji grad u Istri, recimo Pula, stavi u unutrašnjost tako da nije na moru, pojačaj industriju okolo na opako i stavi par znamenitosti. I dac it. Teško razočaranje. Ali ono što nam je popravilo dan jest pošteni supermarket sa normalnim cijenama. U odnosu na one na Lago di Garda naravno.

Što se tiče ponude u trgovini ima brate svega, ali neke stvari mi ipak nisu jasne. Prvo, nema vulgaris jogurta (dakle bez primjesa voća itd) u pakiranju većem od male čašice. Da pas mater. Na kraju kupujemo neki jogurt za kojeg smo dešifrirali da je tekući (u čašici od 0,2), no i to je bila jedna dobra obmana. Naime, ono na što smo mi hrvatići navikli u našem jadu i bijedi jest da tekući jogurt ima svoj okus, za razliku od onog čvrstog u komunizmu koji ima svoj okus – onaj ružni kiseli koji je skoro pa izumro. Ovdje je tekući jogurt upravo tog komunističkog okusa, samo što su mu nešto napravili da ga možeš popiti. Diskasting. Ali zato ako želite popiti jogurt sa marakujom i ekstraktom muda tromjesečnog orangutana koji još nije orangutanske pičke vidio nema problema. Vrlo frustrirajuće. Ono uglavnom, kupili smo neke šunke, sira, normalan kruh, sirnog namaza koji je loša kopija vajkrema, još nekih điđebaja i idemo van iz Verone. Ono, samo da se krene…

Plan je bio stati na prvom autogrillu na autoputu pa tamo to požderati. A to je tek bio prizor. Ulijećem na parking, a ono gužva za popizdit. Doslovno auto na autu a povremeno i kamion na kamionu. Nu, taman se otvori mjesto i ja se parkiram. A kraj nas sjedi lik u odijelu u novom Mercedesu ML i čita novine. Bolje je reći da je čitao novine, jer kad su dva balkanca počela razvlačiti šunku, sir i ostale peripetije za život nužne po autu čovjeku se vjerovatno život zgadio. Ali ni to ga nije omelo u čitanju novina. A mi se još zajebavamo kako vjerovatno čeka pošiljku droge ili nečeg trećeg. Kad ono, dolazi mu pajdo u novo BMW klase 6, izgrle se i uđu u trgovinu autogrilla. Ne prođe ni minuta, izlaze van, svaki sjeda u svoj auto i štura. Ni bok ni đenja ništa, ko da se ne poznaju. Kako ta mafija dobro funkcionira – strava.

Kao jednu pozitivnu stranu cijelog putovanja moram prijaviti da smo isprobali sve moguće kave u konzervi koje smo našli. Pa čak i Nescafe u konzervi koji ima okus – upravo tako, pogodili ste, kao da je netko napravio nescafe na vodi i stavio ga u frižider. Ali zato definitivni pobjednik je Emmi – Caffe Latte Macchiato. Svaka čast ali ovo je tako dobro da bi trebalo biti protuzakonito. Prvo – promućkaš i dobiješ pjenu gore kao da je upravo svježe skuhana. Drugo ima plastični poklopac kojim možeš sigurno zatvoriti čašu. Treće nije u konzervi već u kartonu, pa je već time dojam daleko bolji. I naravno nema za kupiti kod nas. Dapače, nema ni svugdje u Italiji za kupiti – samo jedna benzinska uz autoput.

E sad – napisao sam sve što je bilo fora i zanimljivo a sad ono loše tog dana. Gužva je bila poprilična, ali to se i ne može primjetiti dok si na autoputu sa tri trake. Ali kad se iznad Venecije to spusti na dvije trake – tu počinje pakao. Naime, situacija koja meni još uvijek ne ide iz glave: imaš autoput sa tri trake koji se suzi u dvije trake, onda dolaze naplatne kućice. Naravno mora doći do zagušenja to je normalno. Ali što nije normalno jest da naplatnih kućica ima dvadeset (da dvadeset) i da onda nakon tih dvadeset naplatnih kućica je nazad na dvije trake autoputa sa jedva 200m prostora. U praksi je to ovako izgledalo – platiš tipu na naplatnoj, rampa ti se digne a ti još par minuta ne ideš nikamo jer auto ispred tebe još uvijek stoji. U kaos u par slika ne može naravno to dočarati ali prizor je bio prestrašan. Tako bezočno guranje ja u životu nisam radio, ali drukčije ne ide. A ionako sam čuo da se u italiji tako vozi, pa… kad si u Rimu ponašaš se kao Rimljanin.

Do onog famoznog raskršća gdje je desno Slovenija a lijevo Austrija bila je stani-kreni vožnja sa periodima stajanja do dvadeset minuta. Za popizdit. Ali najveći popizditis dobiješ gdje? Pa u Sloveniji naravno. Onaj moćan komad obilaznice oko Ljubljane. Uletimo u kolonu. Nakon par minuta sa desne strane tabla, kaže kolona 1km. Okej, super. Mi smo sljedećih sat i pol proveli u koloni nepoznatog porijekla sve do samog kraja, gdje na samom suženju na jednu traku autoputa stoji tabla – oprostite radovi su do nekog datuma u devetom mjesecu, sretan put. Bezobrazluk do neba. Pošto nemamo more i turisti se baš ne zadržavaju previše, ajmo usred turističke sezone u radove na autoputu tako da se ekipa na proputovanju za Hrvatsku što više zadrži na našim cestama. Jooooj. Nekako se probijamo kroz Sloveniju u koloni koja vozi cca 70 km/h. Ja još sav sretan kako sam pametan, pa ja ću zajebati sve glupe švabe i idem n Malu Breganu da izbjegnem gužvu na granici. Aha. Kolona kamiona od kojih desetak kilometara je zatvorila izlaz sa autoputa prema Maloj Bregani tako da nam nije ostalo druge već skupa sa ostalom stokom na Breganu. Cca sat vremena čekanja na granici i za čas smo bili doma.

Suma sumarum – Lago di Garda – Zagreb – cca 11sati puta od čega otprilike tri sata stanjanja u Italiji i dva sata stajanja u Sloveniji. I zaključak da petkom nije pametno ići u Italiju a bogamu niti iz nje.

Operacija odgođena za 31.8. zbog mix-upa oko anestezije. Jedan doktor kaže jedno drugi kaže drugo i na kraju nema dovoljno anesteziologa da me danas operiraju.

Vjerovatno su svi na obavijesnim razgovorima u policiji zbog primanja mita, pa ih je premalo ostalo za operacije. Mrak.

Sa velikom nadom da će biti i prijava nakon nekog vremena.

Sutra (dakle četvrtak) idem na operaciju sa samo tri želje:

• da izađem van sa obje noge
• da ne čitam o sebi u crnoj kronici jutarnjeg ili večernjeg
• da ne uđem u crnu statistiku hrvatskog zdravstva

To je sve. Skromno? Nadam se.

Dan drugi u Italiji nije dobro počeo. Cijelu noć je padala kiša i dobar dio jutra. Ležali smo u šatoru i pitali se da li će ikada prestati. Napokon je stala oko deset i promolili smo nos van šatora. A kamp brate pun nizozemaca i svi ljubazni za popizdit. Na putu do sanitarnog čvora stalno te bombardiraju sa morgen. Bit će da im ličim na njihovog. Jedan me čak upozorio da mi je stražnja desna guma slabije napumpana i na engleskom mi objasnio gdje je najbliža pumpa. Lepo brate, volim kad vidim da i drugi narodi znaju engleski, odmah mi je nekako lakše.

Tako sa iznimno tmurnim nebom nad glavom smo se zaputili put Verone, jer nema šanse da bi izdržali cijeli dan u šatoru bez da poludimo. Kao u gardaland ćemo sutra, pa odmah nakon gardalanda doma. Negdje nakon prve table za gardaland pada odluka da ipak idemo u gardaland, pa kud puklo da puklo. Nebo i dalje nije pokazivalo ni najmanju namjeru razvedravanja. Upad na parking od gardalanda je 4€ za cijeli dan. Sljedeće čega se sjećam jest kako sjedimo u autu i guramo leće u oči. Jer ipak nije fora ćorav lutati po gardalandu. Još sam par puta opsovao zašto nisam ponio sunčane iz šatora i krenuli smo prema ulazu. Na moje veliko zaprepaštenje – nismo bili sami. Ljudi nije falilo, izlazili su iz nekoliko autobusa, dolazili u vlastitom aranžmanu i punili parking.

Pri kupovini karata na blagajni dobivamo i nekakav prospekt koji je ličio na nekakvu bezveze reklamu šta sve ima unutra. To sam naravno odmah otpisao kao junk i završilo je u prvoj kanti. Pet metara nakon što smo ušli unutra smo vidjeli kako se taj junk prospekt zapravo otvara i da je sa druge strana karta gardalanda. Pošto se bez nje ne može ni prdnuti, kamoli biti cijeli dan u gardalandu, brzo i neprimjetno zavlačenje ruke u prvu kantu za smeće je rezultiralo našom novom kartom. Bravo ja i moja moć prosuđivanja. U vlastitu obranu, jako me glava boljela cijeli dan. Nemilice i bez prestanka.

Prva atrakcija na kojoj smo bili je bila Tunga Adventure. Lijepa vožnjica kroz đunglu ali bome i dječja poprilično. Odmah po izlasku nas je kiša uhvatila i sljedećih skoro sat vremena smo stajali na verandi restorana na divljem zapadu, gdje nas nisu htjeli pustiti unutra jer se mora i nešto jesti. Tako da je stajanje na verandi, gledanje kiše koja ne misli prestati, slušanje istog cd-a od kojih desetak minuta vrlo lošeg country-a na loop-u over and over ipak ostavilo nekog traga na našim živcima. čim je kiša popustila kupujemo njihove poncho style kabanice 5€ komad pa da se bar možemo normalno kretati po gardalandu i obići sve indoors atrakcije. Naravno da pet minuta nakon što smo kupili kabanice kiša prestaje.

Odlazimo u 4D kino koje je stvarno preprejeben doživljaj. Svaka čast onome tko je smislio koncept jer je filing prejeben. Po izlasku iz 4D kina – čudo. Počelo se razvedravati i sunce je lagano provirivalo. Tako da smo ipak imali sreće i to puno. Zato jer je bilo (za pojmove gardalanda) užasno malo ljudi i nigdje, apsolutno nigdje se nije čekalo. Za svaku vožnju kako si došao tako si bio odmah na redu. Što je po pričama drugih koji su bili u gardalandu, prava rijetkost. Odlazimo u piramidu, koja je onako – prilično forastična priča o drevnom egiptu i njegovim prvim kolonizatorima. I još smo maznuli bocu vode od 0,5 koja je nedužno stajala na ulazu – 3€ uštede.

Nakon toga, odvažili smo se na prvi rollercoaster – Magic Mountain. To se za mene pokazalo kao velika greška. Da pojasnim svima koji se možebit nađu u sličnoj situaciji. Ako imate glavobolju uzrokovanu niskim tlakom i viškom sna – nemojte ići na rollercoaster. Ja sam mislio da će mi se mozak pretvoriti u kašu i iscuriti na uši. Pola sata sam sjedio na klupi dok su mi se glava i želudac svađali tko će veću pizdariju napraviti. Nu, kad sam napokon došao k sebi slikali smo se sa medvjedom kojeg je naš korporacijski prijatelj CocaCola ljubazno ostavio u Gardalandu da djeci pere mozak. Ono što je dobro jest to da kroz cijeli park ima nekoliko zona za osvježavanje – tematski ukusno uklopljeni i puštaju tako finu paru da se možeš osvježiti ko čovjek a pritom se ne smočiti ni najmanje.

Panoramski pogled na Gardaland i okolicu sa nekih 70m visine je nešto prejebeno. Skoro pa vidiš snijeg na alpama. Ono što je najjebenija vožnja smo zbog moje glavobolje i njezinog straha ostavili za sljedeći posjet Gardalandu. Pričam naravno o najboljem (tako kažu) rollercoasteru u ovom dijelu europe – Blue Tornado. Ali zato smo napravili dva kruga na Atlantidi. Jebeno kewl vožnjica u čamcu na šinama sa dva jebena pada niz vodu – ono kad u duši osjetiš kako te gravitacija povuče k sebi. Jeben filing.

Druga najjebenija stvar, barem nama, bila je nekakva kuća čarolije gdje se sve jako čudno vrti a filing je totalno jeben. Onako na početku pizdiš jer ti Gardi (onaj njihov zeleni zmajček) nešto tepe i tepe na talijanskom, uđeš u sobu koja je zapravo u valjku, i svaka polovica se rotira za sebe. Tako da vizualno vidiš da si naopačke a zapravo nisi jer u nijednom trenutku ne visiš naglavačke. Izlaziš van totalno zbunjen i dezorijentiran. Ma mrak. Poslije toga smo još malo šetali i škljocali po gardalandu.

Na izlasku smo zapeli na reviji na ledu koja je bila prejebena. Svaka čast ljudima, a najbolji komentar bi bio – sad znamo što profesionalni klizači rade kad nema natjecanja.

Moram nažalost da prekinem serijal postova o Italiji sa nečim bitnijim. Sutra mi je rođendan. Za one koji ne znaju – sutra će biti 24ti.

Ove godine neće biti derneka kao zadnjih preko nekoliko. Ove godine je predrođendanska depresija dosegnula maksimum. I zanimljivo mi je kako svake godine ista priča ide. Sedmi mjesec prođe normalno i onda se tih dvanest dana u osmom mjesecu vuče kao da ih je milijun. I onda dođe taj dvanaesti i prođe. I ostavi me u nekoj depresiji ostatak mjeseca. Nisam nikad analizirao zašto. Možda je vrijeme da probam.

Ja rođendan obilježavam kao polovicu godine. Zagledam se u sve napravljeno, sve što se dogodilo u “prvoj polovici” kao i što se još da učiniti u ostatku godine.

Eto toliko o rođendanu, par nepovezanih misli tek toliko da ih skinem sa grbače.

Priča o Italiji će se uskoro vratiti na vaše male ekrane.

I skupa bome. No o tome poslije. Ovo će biti serijal postova o tome kako smo mi zapravo još mali, jadni i nerazvijeni naspram naših susjeda – u turističkom smislu, kako su kolone na Sv. Rok-u i ostalim našim vrlim polutunelima zapravo jedan ogroman pičkin dim, kako su Slovenci govna (potvrđeno po N-ti put), i tako dalje. No ajmo nekim redom.

Priča počinje prije preko nekoliko mjeseci sa jednim obećanjem. Naime, obećao sam ženi, još dok mi nije bila žena da ću je voditi u Gardaland. A pošto imam ružnu naviku da se držim tako nekih obećanja, došlo i to na red. Skovali smo velebni plan – otići dan prije, dići šator u kampu, prespavati, otići u gardaland, prespavati, vratiti se nazad. Tako da su putovanja odvojena od posjete Gardalandu.

Pa tako je došao dan prvi – put u Italiju. Obilježen kišom i hladnoćom. Do te mjere da smo kroz Sloveniju povremeno palili grijanje u autu. A oboje u dugim rukavima. Kiša sere cijelim putem skroz do Italije gdje je već nešto nakon Trsta granulo sunce. Ostatak puta smo se kuhali. Na granicama (sve tri) kontrola nula bodova. Mogli smo u gepeku imati tri mrtve kurve narezane na kockice za gulaš i par kila heroina. Nitko nas nije tražio niti da gepek otvorim. Jedno krivo skretanje kod Verone i onda dvadesetak minuta lutanja po obilaznici da se opet vratimo na pravi put. Inače, sve pohvale za ViaMichelin! Karta sa tekstualnim uputama gdje treba skrenuti i kad stvarno je za svaku pohvalu. Uz takve upute teško se izgubiti, no ja sam i to uspio – jer nisam doslovno pratio upute već sam se pravio pametan. Naravno.

Kamp se nalazi na samom Lago Di Garda, kao i brdo drugih. I to vrlo lijep, vrlo uređen, sanitarni čvorovi na razini hotela visokih kategorija. Nu, mlad je i drveće im još nije izraslo do kraja, tako da nema još dovoljno hlada zasad. Evo mali šator dva sa dva. Za neupućene, Lago Di Garda je jezeruština povećeg obujma te kao takvo predstavnik elitnog turzima za Italiju. Ovo elitno se naravno odnosi na cijene svega koje su otprilike duplo veće nego u gradovima. Naši kampovi se niti u jeku sezone ne mogu pohvaliti ovakvom popunjenošću kakvu talijani imaju na jednoj jezeruštini. Nevjerovatno ali istinito, svi kampovi su puni cijelu sezonu i to najviše (fanfare) – nizozemcima. Niste to očekivali? E pa nismo ni mi. Da je netko spreman potegnuti 1000+km sa kamp kućicom i motornim čamcem (da, vuku i čamce sa sobom) da bi došao na jezeruštinu koja jest lijepa, ali brate ipak je samo jezeruština, sa cijenama koje su otprilike tri do četiri puta veće nego u elitnim hrvatskim destinacijama na moru. Nije vam jasno? Nije ni nama.

Engleski je naravno svim talijanima očajan na razini očaja koja je nama totalno nepojmljiva. Sreća pa je talijanski onako jednostavan poprilično pa se uspijevamo nekako rukama i nogama sporazumjeti. Pošto smo bili smješteni odmah do prilično vesele skupine nizozemaca imali smo prilike vidjeti kako se zabavlja 40+ generacija sa klincima i to sve porijeklom iz razvijene europe. Ajme užasa. Muzika koju slušaju je tako očajna da je nekadašnji hit Barbie Girl (ako se tko još sjeća, a ja mislim da bi svi trebali) kao Mozartova sonata naspram ovoga. I tako oni tri do četiri pjesme vrte na loop-u a djeca plešu na to, roditelji plješču i bodre ih, i svi sretni i zabavljeni. Onako, vrlo plemenski. I onda imaju nešto protiv nas balkanaca u europi. Pizda im materina licemjerna.

Nakon uspješnog postavljanja šatora otišli smo do prve trgovine i tamo skoro doživjeli srčani udar. Cijene su belosvetske! Možda su nizozemcima u turizmu normalne, ali za nas hrvate sa primanjima daleko ispod europskih su astronomske! Kruh da nije čisto bijelo smeće je od 3€ pa nadalje, litra i pol obične vode je 1,5€, pivo u konzervi od 0,5 je bilo oko 2,5€ itd. Užas i katastrofa. Potrošili smo brdo para da kupimo nešto za jesti, i nakon toga se uz umirujuće zvuke horror benda uživo u kampovskoj birtiji onesvjestismo.

Italija jest bella, ali ovo je bella pljačka bome. Ovo je prvi post u seriji – sljedeći će biti o samom Gardalandu