Vnukblog

Ovih dana, preciznije od srijede do petka sam svaki dan u Varaždinu, na trodnevnom Windows Vista Touchdown treningu. Bome, ono što će Vista donijet će se mjeriti kao quantum-leap sa trenutnog Xp-a. Ali ono, jebeni skok. Filozofija se blago promijenila - Microsoft sad želi da windowsi budu the ultimate application. A i žele se mnogima najebati keve. Čak i onima koji im nisu actually neka konkurencija. Zanimljivo bome. A ima se šta vidjeti u Visti. Bome. File history koji sprema zasebno svaku promjenu, slobodne katgorizacije fajlova, pojačan security (ovo još treba vidjeti koliko) itd. Za one nadobudne, na torrentima ima neka beta za skinuti, čisto kao demo. Hardware requirementi su zasad ogromni, ali jebeno ogromni. Neki minimum je giga rama, kao i ati/nvidia grafička kartica za nove vizualne efekte, poželjno je imati swap file na usb sticku (da, to je sad podržano) ili na drugom disku. A kad final izađe krajem ove/početkom sljedeće godine nekako sumnjam da će biti puno manji.

U drugim vijestima, promijenio sam mobitel. Sad sam ponosni vlasnik SonyEricsson (a čega drugog) Z520tke. Moram priznati da sam generalno zadovoljan. Neke stvari su u softwareu zajebali poprilično, vanjski ekran je prilično loš i nepotrebno u boji. Baterija je zasad vrlo dobra (dok se je ja ne dohvatim), ima zadnju generaciju bluetooth-a i tako. Sve u svemu, ocjena je vrlo dobar.

Ajme koje sranje od filma. IMDB. Onako, baš sranje. Al ako ništa drugo, titl je bio dobar. I to je jedino što je valjalo u cijelom filmu. Za one koji nisu upućeni, knjiga je najveća teorija zavjere o crkvi od ne znam čega. Film, naravski, je ekranizacija dotične knjige, pošto je nemoguće da knjiga napravi takvu pompu, a da ne dođe do filma. Ipak su pare u pitanju.

Izuzmemo li glumce koji glume kao da imaju pištolj prislonjen uz glavu i da neće biti uopće plaćeni za to, ostaje tako neuvjerljiva teorija zavjere, koju ni mala djeca u vrtiću ne bi popušila. Samo da se razjasnimo, Vuk i tri praščića su uvjerljivija priča sa konkretnijom poantom od ovoga. Poanta prva: naj se zajebavati kad gradiš kuću. Poanta druga: vuk je zao. I to je to. A poanta ovdje? Ajme.

Ali ne, idemo ipak nazad na teroiju zavjere. Ruku na srce, ali ta cijela priča o religiji i svemu vezano uz je poprilično labava. I crkva je toga svjesna. Zato je potrebno redovito ispiranje mozgova nedjeljom (kad je mozak najodmorniji) da se ta labava priča održi. Sve je puno rupa, i samo je potrebna jedna malo bujnija mašta sa natprosječnom dozom paranoje i eto ti remek djelo kao ovo.

Crkva koja poziva na bojkot filma? Ajme. Pošto gledam crkvu kao najveću političku stranku/korporaciju, konkretan bojkot ocjenjujem kao vrlo, ali vrlo loš PR. U realnom svijetu, netko bi dobio otkaz. Mislim da je crkveni izraz ekskomunikacija (ili griješim) a to se ne dobiva jednom lošom PR objavom za javnost.

Ja nisam vjernik, iako sam tako odgojen, jer mi je cijela ta priča šuplja. Ali čak i meni, ovako šuplja priča mi ne može poljuljati ama baš ništa, pa čak ni vjeru koju nemam. Bojkot koji je crkva odaslala svojim ovčicama govori samo jedno - da je prosječan vjernik zapravo ovca bez mozga, ako crkva smatra da ovaj film/knjiga može uzdrmati nečiju vjeru. A i da uzdrma, what? Jedan čovjek manje na misi, jedan čovjek manje koji plaća crkvene namete. Zar je do toga došlo? Da se crkva mora bojati za svoje prihode?

Teška vremena su stigla, a strah me kako izgledaju grafovi prihoda u crkvi. Oni to zovu “kriza vjere”, svaka druga firma to zove malo drukčije …

Pošto sad već svi manje više znaju, mogu i ovdje objaviti. Dakle, 31.05.2006 - srijeda, Kristina i ja ćemo se vjenčati. Odgovor na prvo pitanje: ne, nije trudna to svi ionako pitaju, jer je to sad nekako in - brak sa trbuhom do zuba. Odgovor na drugo pitanje: bez crkve.

Svi su manje više reagirali pozitivno, ali neki su bili više šokirani od drugih, pa nisu mogli odmah pokazati da im je drago. Ali kad je šok popustio, svi su bili sretni zbog nas.

Napokon smo i to dočekali. Ponovno jašu i to bolji i luđi nego dosad. Baš me zanima do kad će tako. I dođe mi nekako žao što im sezona ima samo 6-7 epizoda, ali sam i sretan što imaju dvije sezone godišnje, pa hajde, nije to tako strašno.

A ono što mi je najbolje, nekako ih uspijem nanjušiti. Zadnjih tri tjedna budno pazim svoj omiljeni torrent site i nešto mi fali konstanto. I uhvatim se kako pregledavam popis serija over and over, i zapravo neznajući što tražim, neznajući što mi fali. I u ponedjeljak, okice su se zacaklile kad su ugledale novu epizodu Top Gear-a. Stvarno, svaka im čast, najbolji su, a sve ostalo su preblijede kopije.

Prvo - istekla mi maestro kartica tako što su mi je odbili na benzinskoj. Dobro da nisam plaćao kešom jer tko zna kad bi skužio. Provjeravam poštu - ništa mi nije stiglo. Zanimljivo. Zovem RBA, dobar dan dobar dan znate istekla mi kartica ništa nisam dobio od vas. I on meni pročita adresu na kojoj nisam već dobre dvije godine. A imaju drugu adresu na koju mi SVA pošta od njih stiže. Je, imamo, ali kartica se šalje na adresu sa kojom ste otvorili tekući a pošto nju niste promijenili… jebeni Stone Age. I sad ide Stone Age 2: The Idiot - sad ću ja poslati dopis (!!!!!) kolegama u poslovnici gdje ste otvorili tekući, pa će vam oni poslati karticu na novu adresu. Zašto su sve naše banke još uvijek u kamenom dobu?

Drugo - penjem se na Kaptol jučer i skužim lika od Zagrebparkinga kako gleda parkirani bmw serije tri, par godina star. Mislim si sad će ga oderat kaznom, kad ono, na moje iznenađenje tip otključava auto, otvara gepek, skida zagrebparking jaknu, oblači sako, skida hlače, onako u boksericama ostaje na ulici, oblači fine hlače, stavlja kravatu, popravlja zurku, sjeda u auto i ode. Onako, pravo filmski.

Treće - Lesnina. Ovu subotu ih nije nitko opljačkao, ali sad shvaćam motive lopova. Ne, nije novac bio motiv, već brzina, odnosno nedostatak iste kojom tete barataju blagajnama. A scenarij otprilike izgleda ovako - dođeš na blagajnu sa otpremnicom na kojoj piše koliko trebaš platiti. Taman dođeš na red, kad teta odluči da joj je ponestalo municije u klamerici. Kopa po ladici i traži i traži. Nakon što je našla municiju, puni klamericu. Nakon punjenja, treba spremiti nazad municiju, ali ne u istu ladicu iz koje ju je izvadila ne ne, to bi bilo prejednostavno. Idemo prošetati malo i staviti malu kutijicu u ogroman ormar u kojem ima mjesta na pretek, pa tako i za malu kutijicu municije za klamericu. E super, sad smo to obavili, možemo poslužiti stranku na blagajni. Dajem teti otpremnicu, ova gleda nešto, nije joj valjda jasno šta sam joj ja to dao i šta će to njoj u životu. I tako gleda ona taj papir kao da pokušava dokučiti kako će postići zen sa tom otpremnicom ili uklopiti dotičnu u formulu elikisira vječne mladosti koja čeka finishing touch doma u smočnici. Otprilike u isti trenutak kad sam joj dao otpremnicu stavio sam novčanicu od tisuću kuna na pult. Kad se napokon smilovala i uzela novčanicu sa pulta, počinje comedy show za večeras. U zbrajalicu (onaj komad hardvera tipično prisutan u računvodstvima komunističkih zemalja) koja stoji odmah pokraj PC KASE ukucava 1, 0, 0, 0 minus 6, 3, 5 jednako, istim tempom kojim afrička kišna glista puza suhom nigerijskom zemljom u tri popodne - polako ali sigurno. Gleda rezultat na ekranu, pa ga provjerava na papiru koji je izašao gore van. Pa ga ne vidi baš dobro pa stisne da još malo bjanko papira izađe van. Eureka, pročitala ga je! Vidio sam iskru kako je sijevnula iz oka u najboljoj Bruce Lee maniri kad mjerka 99 ne baš prijateljskih nastrojenih ninđa prije obračuna. Otvara kasu i vršlja po novcima. Imate pet kuna možda? Upita me. Ne slutivši ništa, a kamoli nastavak agonije, ljubazno odgovaram, da imam, i pružam joj kovanicu sa medom. Teta koje bi se i ptica trkačica postidila uzima tih pet kuna sa pulta, stavlja ih na moju novčanicu od tisuću kuna i sad idemo opet. Zbrajalica time!!! Ukucava 1, 0, 0, 5 minus 6, 3, 5 jednako. Opet istim tempom naravno. Gleda rezultat i mjerka ga, kao da se pokušava cjenkati sa dotičnim. Ali on je hrabar i uporan, neki bi rekli drznički nastrojen čak - svijetli nesmanjenom jačinom unatoč mrkom pogledu tete. Napokon, teta popušta i baca se u potragu za iznosom koji još uvijek svijetli zelenim pobjedničkim sjajem. Očito, zeleno je boja pobjednika u Lesnini. Vršlja po kasi gore nego svinja u istri u potrazi za tartufima. Napokon, vadi novac i broji ga. Nevjerovano ali istinito, uspjela ga je zbrojiti bez pomoći zbrajalice, i to me šokiralo, onako… momački…