Vnukblog

ili opisnije – kako se najočekivaniji događaj godine pretvori u jebenu katastrofu. bejzikli, sve je krenulo ok. u 5:00 sam pokupio W i po jebenom pljusku krenuli put slovenije. na granici smo vidjeli što eu donosi carinicima – internet. a to tad će se bar naspavati. par km u sloveniju počinje kaos. na cesti oko deset centimetara zaleđenog snijega plus kiša koja pada. po dotičnom se ne može voziti, što sam naravno saznao pokušavajući obići šleper. prvi put – mislio sam da smo gotovi. nakon toga, počinje padati snijeg u obilnim količinama. na cesti preko deset centimetara neraskvašenog snijega. ako je naša zimska služba iznenađena snijegom svake zime – njihova je još na bahamima. prosječna brzina vožnje je bila oko 50, sa tendencijom ispod. i super je svako malo vidjeti upozorenje zašto trebaš paziti kao po jajima – te se zabio u ogradu, te je netko izletio, šleper su odustali i sparkali se po zaustavnoj traci. silazak sa autoputa i dalje lokalnom cestom. ovdje je situacija još gora, oko trideset centimetara neugaženog snijega. jedva se probijam, auto radi pizdarije sve u šesnajst. dolazimo na zadnji uspon na krvavec … ako me ovdje herc nije ostavio neće nikad. nekako smo se popeli, izašao sam iz auta u grču, iscpljen ko pseto. vožnja koja inače traje jedva dva sata, ovaj put je trajala tri i pol. obukli smo se i krenuli gore. gore smo stigli oko 9h, snijeg savršen, tridesetak cm svježe napadanog, sa pola metra kompaktne podloge. vidljivost nikakva, vjetar brije za popizdit, snijeg pada vodoravno. zapravo ne pada, više kao da ide nekud. iako sam bio ubundaniji od ličkog medvjeda, smrznuo sam se ko pićka. i sedam malih pićića. nažalost, nakon 12h sam morao call it a day, jer jendostavno nisam više imao snage… jebena vožnja po jajima je uzela svoj danak i to je bilo to. krenuli smo nazad nešto iza 12h, stali na topli napitak kojemu je životna ambicija da ga netko prepozna kao kavu i dalje po jajima nazad. tako zaglupljujuća vožnja da je to nešto prestrašno. nije uspavljujuća, već zaglupljujuća. uspio sam očistiti uši, odgristi sve nokte, sve zanoktice (i one kojih još nema), raskopati nos do krvi i tako. autoput malo očišćeniji, ali i dalje koma na kvadrat. i nakon što smo se dokopali autoputa koji nije pod snijegom, već samo mokar, vozio sam 110, što je po slovenskim ograničenjima plafon brzine. i to mi je bilo jeeeebeno brzo nakon cijelog dana taljiganja. nabijem ja alpsku zemlju na kurac sa takvom zimskom službom. stigli smo na kvatrić nešto prije 16h… užas živi, nisam mogao spavati koliko su mi živci radili, vjerovatno brojali koliko puta smo mogli podletiti pod nešto… W će reći da sam bio smiren i kewl… da sam bio onakav kakav sam se osjećao u sebi, ne bi stigli živi nazad …

Nastavite čitati na Vnukblogu:

da kažem kako sam ga jedva dočekao – bila bi istina … napokon, nakon osam mjeseci čekanja, stiglo je … zima. u subotu idemo W i ja na krvavec, krstiti njegov bord i ovu sezonu, u našoj omiljenoj deželi… kupio sam zimske gume za neku siću i sad sam u potpunosti opremljen … i ništa mi neće ovu zimu pokvarit … eto toliko, sretan sam jako …

nekidan, nedaleko od ekonomskog faksa… tamo obitavam svaki dan, pošto mi je firma nedaleko. i zverajući maksimirskom kao i svaki dan, vidim žensku s kojom sam išao u osnovnu u razred. i naravno, ona mene nije prepoznala, ali ja nju jesam. s godinama nekako sam razvio talent prepoznavanja drugih ljudi, a da oni mene ne. i običavao sam govoriti da ja znam više ljudi nego što oni znaju mene. ovo je bio jedan takav slučaj. poanta jest, ona još uvijek vucara knjige po ekonomiji, iliti po naški studira. i takvih ima još, vidim ih svako malo. nu, njihov izbor, njihova briga. mene tješi što ću u mirovinu prije njih … a da je pohlepa neizmjerna, pokazuje nama moj dragi rajfajzen bank, koji je iz meni nekog nepoznatog razloga odlučio dignuti naknadu za vođenje računa, iliti harač koji moraš dati da bi im mogao ostavljati pare. ima smisla zar ne? nu, dignuli su ga za 2 kune, na 7. uzmimo minimalno 300000 klijenata banke (podatak od negdje prije 3 godine), i godišnje dođemo do cifre od dodatnih 7,2 milijuna kuna godišnje. stvorenih iz ničega. divno zar ne? joj kako bih ja rado bio banka …

to je nama naša borba dala – izreka koja je poslije rata nekako bila aktualna… koja vrlo dobro opisuje sve one pljačke u privatizaciji, bogaćenje odabranih obitelji aka tuđmanovski model. da, naša borba. ne tuđa… i koliko vidim, ta će se izreka vratiti nazad u promet za koju godinu, kada poližemo čmar svakome tko je nešto u europi, kada nas kao prime, ili kao koju godinu prije, posve nebitno. osim flat rate poreza, koji je koliko toliko nužno zlo, morat ćemo na svaku kunu koju privredimo plaćati porez državi. ono što je meni, a mislim i svima ostalima poprilično nepojmljivo jest porez na kamate ostvarene na štednji. znači na 100kn kamata zarađenih oročavanjem u nekoj banci, 15 ili koliko god posto će ići državi. krasno zar ne? ja osobno ne mogu dočekati… ipak: to je nama naša borba dala… morat ću povećat broj dana za postove koji se prikazuju na blogu, jer od ovako rijetkog bloganja … recimo da nema baš materijala za prikazati …

magluština i sve to, pomalo mi ide na kurac. tješim se time da nakon ovog sranja vani dolazi prava zima. k700 me počeo (za)jebavat, morat ću sljedeći tjedan do elektromagica da im spomenem koju. time se nastavlja serijal toga da svaki moj (sony)ericsson mora ići barem jednom na servis. jedina iznimka ovog pravila je t630, možda zato što sam ga imao cca tri tjedna. posla preko glave, toliko da se bloga jedva sjetim… tja, štaš…