Vnukblog

nije da sam ljut … bijesan prije … tješim se da situacija nije loša kao u asterixu kad su išli na 12 zadataka, a jedan je bio izganjati papire u onoj birokraciji… dakle, potrošio sam brdo živaca, odradio tonu sekiracije i napetosti… a za šta? e, fali vam uputnica, odjebite. da mi je netko rekao da mi treba uputnica, sve ok, proglasio bih sebe idijotom što ju nemam i sve pet… ali ovako, ne mogu ništa osim biti bijesan ko idijot… ono što mi nije jasno u našem zdravstvu, ako te već tretiraju ko debila i kretena koji samo treba raditi što mu se kaže, od kojeg se ne očekuje da razmišlja uopće, zašto onda tom debilu i kretenu (poimence – ja, barem u ovom slučaju) ne dati kompletne i cjelovite upute što mu je činiti. u čemu je problem pitate se? dobio ja uputnicu od svog doktora za kirurgiju za pregled(!), obavio pregled, dobio povijest bolesti i naputak da se sa tim komadom papira javim danas u 8h na isti taj šalter. na povijesti bolesti, između ostalog spominjala se neka uputnica, ali meni ni na kraju pameti nije bilo da moram opet ići svom doktoru po jebenu uputnicu za sam zahvat. nit mi je tko to rekao, sve do danas. a gdje vam je uputnica? koja uputnica? pa za zahvat? nitko mi nije rekao da mi treba uputnica. aha, e onda ništa, vratite se iza nove godine, pa ćete na pregled kod drugog doktora. iliti riječnikom debila, sve od početka. otišao sam bez riječi… presretan, naravno …

bili smo na glečeru, uprava skijališta mi je spasila život vjerovatno time što je crni spust bio zatvoren, jer da sam krenuo na njega, sumnjam da bih živ došao do dolje. gore na 2800m visine, hladno za popizdit, vjetar brije konstatno i sve u svemu nije baš ugodno. i da, nema signala za mobitel uopće. ali je zato gužva za jedno sidro kakva nije dolje u tonaleu na tri. jebeš me ako mi je to jasno. ono što me malo začudilo jest kako cijene u bircu ne rastu sa nadmorskom visinom već su cijene svugdje iste. vrlo korektno moram priznati. inače ovdje je okupacija u tijeku od strane poljaka i čeha. teško je zaključiti kojih ima više. znam samo da u apartmanu do našeg su čehi. sa kojima dijelimo zid. zid do kojeg odmah ja spavam. a sam zid je od običnog drveta. a čeh od 150kila ujutro pjeva borbene za istjerati svoje iz kreveta. jebo mu bog mater smrdljivu. a pričljivi su svi nevjerovatno kad se sretnemo pred apartmanom. dajte odjebite. mi rvati nismo baš nešto zastupljeni, vidjeh jedan pulskih tablica i dac it. na stazi sam vidio čopor konzumaša (obučeni u odijela hrvatske skijaške repke koja se prodaju u konzumu po cijeni od cca 8k kn za jaknu i hlače). i to je otprilike to… umoran sam ko pseto i više nemam ni volje ni snage za bordanje. razbio sam se na dječjem plavom spustu ko pićka tako da još uvijek ne vjerujem. i duša još boli. majku im jebem i hupserima i rupama. nu, što očekivati od polusocijalnog skijališta… iako zasnježuju svaki dan na dosta mjesta trava izviruje, leda ima ko u priči, tako da psovka jebote te led ovdje ima potpuno drugo i kvalitetnije značenje. dosta mi je šugave suhe hrane, talijanske televizije i italije kao takve… jedva čekam da se povratim u domovinu. i odem na koji štap šiša u čingač recimo… eee da… da se organizam šokira malo …

ništa revolucionarnoga, danas tvrdo za popizdit, vrijeme nas služi totalno, ninđo, tvoji čvarci hrane vojsku gladnih bordera i svi ih hvale. uspio sam snimiti filmić digitalcem spusta od cca 2km, traje 4 minute i prejeben je… još uvijek se divim sam sebi kako sam to uspio odvesti na tako tvrdoj podlozi … nu, bit će za daunload čim se povratim u domovinu. slika ne fali sadame, bez brige, prešli smo gigu, a još nismo sve obišli. sutra idemo na glečer, na 2800m, sa kojeg vodi crni spust dolje, pa tko živ tko mrtav, u duljini od cca 4km. jikes … jedva čekam da vidim pogled odozgo, sigurno je prejeben. imamo i jedan filmić kako radimo pizdarije, milijun filmova kako watto skakuće ili bar pokušava i tako… multimedijalnih materijala ne fali uopće… do sutrašnjeg čitanja, ako preživim crni spust sa glečera… vozdra raja

preživjeli smo, svi. ipak dan treći na snijegu nije uzeo svoj danak, ali da umor svakim danom postaje sve veći, bome jest. došli smo na snijeg nešto iza devet, a oko dva je mene već umor smlatio, jedva sam se dovukao do apartmana. doduše, sunce iza podneva otpusti stazu, a onda iza jedan opet smrzne, a to zahtijeva poveći napor za vožnju. danas nije bilo gužve, bili smo na skijalištu odma iza apartmana, staza doslovce prolazi ni pedeset metara od zgrade, gužve ni od korova, ako je sto ljudi bilo na stazi, puno sam rekao. vrijeme je opet poslužilo, preko noći je palo maksimalno desetak cm svježeg snijega. danas ništa od bazena, bili smo prekrepani da bi se pokrenuli. malo smo se prođirali po gradu – ponte di legno, u prijevodu drveni mostić, što fakat i je, gradić je na riječici preko koje ima mali milijun mostova, što sve u svemu lijepo izgleda, ima se što vidjeti…

iliti zašto je bitno biti ćelav. išli smo na bazen danas, nakon napornog dana, nema ništa bolje od odmora u toploj lokvi vode. cijena za nas, pošto imamo tjedni skipass je 2€, inače 5€. i natpis na blagajni – swimming cap required at all times. i sad, kupi watto četiri kape za nas (2€ komad gume) i žena trči za nama, uzme meni kapu i vrati 2€. kao, meni ne treba… hehe, zakon. u bazenu smo vidjeli tipa kojemu su na ulasku trebali dati gumeno odijelo, da ne zagađuje bazen dlakama, diskasting. skoknuli smo do obližnjeg passo tonale koji je ipak veći skijaški centar od ovog gdje smo mi, vrijeme je poslužilo, bilo je sunčano sve negdje do pol dva, onda su se navukli oblaci i počelo je puhati, a trenutno pada kiša za koju se nadamo da će prijeći u snijeg, inaće smo jebali ježa sutra. bordanje po ogledalu nije nije uopće neka zabava. sutra je dan treći, kada statistički gledano nastaju najgore ozljede zbog umora. ja se tješim da me sve ovo ne umara baš pretjerano, pa da tako ni neće biti tako ekstremnih ozljeda. eto toliko, nemam više neke inspiracije… zanimljiv dan je bio … a i sutra će …

za one koji ne znaju slučajno, do 17.10. sam u italiji, na snježnim radostima. mjesto se zove ponte di legno, apartman manje od 100m od prve snježne žice i tako. došli smo živi, u jednom komadu, nakon cca 10 sati vožnje, sa niti sat vremena stajanja. sa same vožnje moram ipak nešto izdvojiti. kada izađeč iz zemlje alpskih cigana i uđeš u italiju, barem ja, a po saznanjima koje imam i još neki, ne mogu se načuditi kako je svaki pedalj zemlje iskorišten. ili je tvornička hala, ili je njiva, ili je vinograd. nema trećeg. zapravo ima – petlja. talijani obožavaju raditi petlje za silazak sa autoputa, tako da se tri puta okreneš i više nema šanse da znaš kud trebaš ići. kako se skineš sa glavnog autoputa (za milano) i kreneš gore prema alpama, sve vinograd do vinograda. ako nije kamen na kamenu, to su vinogradi. nešto prestrašno. nema trunke neiskorištene zemlje. a bome je bio lijep prizor vidjeti ono što već dva mjeseca gledam na webcamu uživo. i prepoznati točno tu žicu na toj padini. ajme, milina prava. pošto je danas ipak bila subota, bilo je pun k ljudi i djece i opet ljudi. sunce pići, sve u svemu, prizor za razglednicu. ono što ne mogu ne spomenuti jest češka mafija koja ima jeben reket ovdje. mi smo kupili aranžman preko adriatica.net, potvrda i podaci o aparmanu su došli od atlantisa, a oni preprodaju aranžman od neke češke agencije koja zapravo drži većinu apartmana u mjestu. i mi nadobudno sa voucherom od apartmana došli po ski pass koji nam je uračunat u cijenu apartmana a ovi se izbezumili koji vam je to kurac adriatica.net, pa naganjanje sa česima i uz malo sreće i ako češka kurva govori istinu, sutra ujutro bi trebali dići passove bez nekog većeg problema.. živi bili pa vidjeli…

uspješno okončana. fala kurcu, da mi je cijela ta akcija pojela živaca, bome jest. a i njoj. dakle – nama. pojelo nam živce. koji je to rulet/loto/igra na sreću (nepotrebno precrtati) pa ne vjerujem. da nemamo rani pristup oglasniku (čitaj: prije svih ostalih), kurca bi već našli stan. u ponedjeljak sam ko homo sapiens kupio oglasnik na kiosku i u 10 već nazivao. od šest stanova, pet je već bilo iznajmljeno, a šesti je bio u ulici remete (hint: ispod okretišta tramvaja kod sljemenskog tunela). katastrofa jedna. operacija italija počinje u subotu u 06:00 sati, polazak, apartman imamo od 16h, dakle imat ćemo koji sat za prolunjati po mjestu i onda se smjestiti, a u nedjelju počinju sniježne radosti bit će svako (ili skoro svako veče) apdejt bloga, tek toliko da vas razveseljavam slikama zimskih radosti…