Vnukblog

Tri dana – tri skijališta – Stuhleck, Nassfeld i Katschberg-Aineck, i 1900 prijeđenih kilometara. Sva tri već posjećena i poznata skijališta, svako vrijedno pažnje i ponovne posjete.

Prosječnom ljubitelju snježnih radosti najveća nepoznanica u trolistu spomenutih skijališta je Stuhleck. Smješten sa “krive” strane Alpa ne nudi ništa zbog čega bi naš čovjek potegnuo do tamo, ali kad je početna stanica safarija Beč, dotični Stuhleck se nameće kao obavezna stanica.

Pisao sam o njemu prije na Vnukblogu, i nemam puno za dodati (bacite oko tamo za fotke, jer je vrijeme tad bilo puno bolje). Od onda su napravili beginners snowpark što je za nas matore koji si volimo utvarati da smo mladi odlična stvar – da provodimo eksperimentalno suočavanje ambicija sa stvarnosti u kontroliranim uvjetima. Ako se slučajno nađete sa te strane Austrije, svakako svratite na Stuhleck.

Nassfeld je u prošlom posjetu o kojem možete više pročitati ovdje dobio ne tako prolaznu ocjenu. Dapače, ostavio je konfuzan i pomalo gorak okus u ustima. No, milijuni muva koje idu na govno ne mogu biti u krivu, pa je Nassfeld zaslužio barem jednu priliku da popravi dojam. I popravio ga je. Gužva ujutro je bila užasna, ali to se nakon dva sata rasčistilo, kada su se sve školice maknule sa staze i ekipa posjedala u mnogobrojne birtije. Ono što je najviše popravilo dojam Nassfelda jest jedan dio (na karti Nassfelda skroz lijevo) koji je u prošlom posjetu prošao ispod radara, vjerojatno zbog lošeg vremena. Staze 9 i 8 su oličenje savršenstva, kako konfiguracijom tako i okolišem koji me tjera da se sa suzom u oku sjećam Francuske …

Pošto nas je vrijeme zaista poslužilo, bila bi grehota ne okačiti još koju sliku …

Katschberg-Aineck je nažalost razočarao i podbacio. Razlog – gužva. Dugačke i prazne staze koje opskrbljuje premali broj žica znače duga čekanja kada se skupi brdo ljudi. Kada između dva spusta prođe pola sata i više onda sve odlazi u Honduras (20+ minuta čekanja na žicu + cca 10 minuta vožnje). Najmanji broj vožnji koji smo napravili tijekom našeg safarija pojačavaju gorak okus u ustima i gunđanje da smo trebali ipak otići na Obertauern.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

O Nassfeldu sam se naslušao svega i svačega, ponajviše u kontekstu da je tamo većina domaćih celebova. To samo po sebi nije baš dobra preporuka, što znači da treba ići vidjeti o čemu se zapravo radi.

Titula koju se Nassfeldu ne može osporiti jest da je najbliže ozbiljno skijalište od Zagreba. Za cca 300km i 3 sata autom ne može se naći 100+ km staza. Doduše, oni tamo to vrlo dobro znaju pa je tako i dnevni ski pass ozbiljno cijenjen na 42€. Za usporedbu: Obertauern 40€, Katschberg-Aineck 40€.

Prvo ću izdvojiti pozitivne strane Nassfelda, osim blizine naravno. U (skoro) svakom establišmentu radi netko od naših ex-yu naroda, tako da sa narudžbom bilo čega sigurno nećete imati problema. Količina staza je stvarno dovoljna i gužvu nećete osjetiti sve dok ne dođete na neku od gondola. Sjedežnice su obično vrlo protočne i bez gužvi.

A sad ono loše. Ono što najviše zamjeram Nassfeldu i što smatram vrlo neozbiljnim jest ukoliko želite napraviti cijeli krug od vrha do početne stanice gondole morate jašiti sidro i nikako ga ne možete izbjeći. Da to bude još gore, na tom sidru vjetar luđački puše tako da vaša pokora bude još veća. Dok se vozite u Millenium Express gondoli na sam vrh (što traje cca 15 minuta) gledate reklame unutar kabine u stilu “najpovoljniji smo na Alpama” što tjera čovjeka da se zamisli. Nassfeld kao i ostala posjećenija skijališta u Austriji pati od hupserizacije kako dan odmiče, tako da po tome nije iznimka. Ponos i dika Nassfelda je staza Carnia, broj 80, označena kao crvena u dužini od 7.8 km. Ne mogu vam riječima opisati svoje razočarenje činjenicom da je na dva mjesta staza toliko ravna da ekipa na bordovima (myself included) mora stati i hodati neovisno o uzetom zaletu. Jednostavno nevjerojatno…

Fensi status Nassfelda potvrđuje i BMW koji iskače skoro kao iz paštete. Čak su uspjeli izložiti novu trojku na samom vrhu da promovira novi xDrive sustav. Taj fensi status i hrpa para ulupanih u skijalište je vidljiva čak i u wc-ima, stazi za skijaše koja mjeri vrijeme i glumi utrku sa zvučnim efektima, te automatu na izlasku na kojem možete dobiti ispis svog dana na Nassfeldu – na koje žice ste išli, koliko vam je trebalo za pojedini spust, itd …

Sve u svemu, skijalište nije loše ali teško se oteti dojmu da može to i bolje, pogotovo po pitanju staza. Otud naslov ovog posta, odnosno konfuzija. Potencijal je tu, samo ga treba iskoristiti. Jedan odlazak po sezoni na Nassfeld je više nego dovoljan, za ostale izlete preferiram bilo koje od skijališta koja su malo udaljenija ali po meni kvalitetnija – Obertauern ili Katschberg-Aineck.

Za kraj jedan video koji sam morao snimiti, kada se sunce i uvjeti na snijegu savršeno poklope, kada sunce grije sa leđa, kada vidiš svoju sjenu koja uživa skupa s tobom…

By popular demand i drugi video snimljen tog dana:

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Osnova Slow Carb-a su četiri pravila kojih se treba držati. Prema autoru, to su:

• izbjegavanje “bijelih” ugljikohidrata
• ponavljanje je majka znanja
• izbjegavanje tekućih kalorija
• jednom tjedno jesti sve što vam padne na pamet (cheat day)

Izbjegavanje “bijelih” ugljikohidrata

Ako je bijelo ili ima bijelog srodnika to trebate izbjegavati. Ukratko to bi bilo šećeri svih boja i oblika, umjetni zaslađivači (ne zbog kalorija već zbog toga što su zlo), riža, tjestenine, sve poteklo od brašna, krumpir, voće (da, svo voće), mlijeko (autor je izbacio i sve mliječne proizvode osim sireva sa čime se ne slažem).

Ponavljanje je majka znanja

Ovo je više usmjereno na način konzumiranja – definiranje nekoliko obroka i njihovo ponavljanje. Kako od hrane tražim više nego čisto održavanje na životu ovoga se nisam niti pokušavao držati. Ako vam je inače svejedno što jedete i hrana vam nije nikakav užitak – napravite si listu od nekoliko jela (5 ili više) i tucite po tome. Činjenica jest da će vam tako dijeta biti učinkovitija, ali to je za mene nepotrebna komplikacija.

Izbjegavanje tekućih kalorija

Kavu pijte bez ičega. Da, dobro ste pročitali, bez ičega. Mlijeko je puno (mliječnog) šećera koje vam čini puno više zlog nego dobroga. Ako pijete mlijeko, prestanite odmah. Autor je izbacio sve mliječne proizvode vjerojatno zbog ziheraštva – nemoguće je znati kakve sve mliječne proizvode ljudi širom svijeta imaju na raspolaganju. Moj savjet – sve što je fermentirano (čim više tim bolje) možete konzumirati ali umjereno. Poredano prema stupnju fermentacije: kefir, kiselo mlijeko, jogurt, tvrdi sirevi, zrnati (cottage) sir, svježi kravlji sir (preferably posni). Nikako ali apsolutno nikako voćni jogurti.

Jednom tjedno jesti sve što vam padne na pamet (cheat day)

Kad vam kažem sve što vam padne na pamet, zaista to i mislim. Evo kako izgleda jedan cheat day kod mene:

• doručak – (Dubravica) burek špinat/sir, rolica sa pancetom, krafna sa čokoladom
• međuobrok #1 – razni slatkiši – keksi i/ili čokolada
• ručak – (KFC) Grander sendvič, dodatna krilca, pommes frites, Pepsi
• međuobrok #2 – razni slatkiši – keksi i/ili čokolada
• večera – pizza iz dostave, pivo 0,5 l

Sve je to super, ali što jesti?

Namirnice koje treba konzumirati su podjeljene u tri skupine:

Proteini

• bjelanjci jajeta sa što manje žumanjaka (po meni, jedan žumanjak je dovoljan
• piletina/puretina – bilo koji dio, bez kože
• tunjevina/sva riba
• junetina/teletina
• svinjetina

Leguminoze [?]

• leća
• grah (crveni/šareni)
• slanutak

Povrće

• špinat
• šparoge
• grašak
• sve ostalo što vam padne na pamet a da nije škrobno

Kada krećete sa Slow Carb prehranom moj savjet je da se prvih mjesec dana držite leće/graha, piletine/tunjevine te miješanog povrća. Savjetujem konzumiranje kefira ili nekog probiotika da vas probava ne počne mrziti. Ako vam se diže kosa na glavi od dvodnevnog namakanja leće/graha bez brige, konzerve su vaš najbolji prijatelj. Otvorite konzervu i samo dobro isperite grah/leću prije konzumiranja.

Disciplina?

Da, potrebno se držati namirnica sa popisa i ne zastranjivati. Sa redovitošću obroka se ne trebate pretjerano zabrinjavati – jedite kad ste gladni onoliko koliko ste gladni. Ja jedem svaka tri sata, i to mi odgovara. Naučite vjerovati onom osjećaju sitosti dok jedete kojeg smo svi vrlo dobro naučili ignorirati. U startu preporučujem da se držite leće jer je slaba sa kalorijama a dati će vam volumen u želucu koji je očajnički potreban.

Ako ste vani, i znate da nećete moći pojesti “prikladan obrok”, postoji nekoliko solucija (poredane po redoslijedu popularnosti):

• imajte uza sebe (ili se zaletite u prvi dm/mueller) proteinsku štangicu – da, imaju ugljikohidrata i vjerojatno nešto šećera, ali i to je daleko bolje od lisnatog sa sirom iz prve pekarnice. Birajte one sa većim udjelom proteina i da nisu iz energy bars skupine
• imajte uza sebe (ili se zaletite u prvi malo bolje opskrbljeni dućan) po bademe/pistacije/kikiriki/indijske orašćiće/brazilske oraščiće/makadamije/sjemenke bundeve aka koštice – da, svi oni su prihvatljivi ali nemojte pretjerivati sa količinom – ne više od jedne šake dnevno
• pregrmite glad do prvog obroka – da, i to je bolje od lisnatog iz prve pekarnice

Ono što bih svakako naglasio jest da ne pretjerujete sa večerom – zadnji obrok neka bude najkasnije dva sata prije spavanja i neka bude lakši od ostalih.

Ali tko želi tako živjeti???

Istina, sa ovim načinom prehrane jako puno toga će vam biti nedostupno. Zato postoji subota kada to sve možete (i trebate) nadoknaditi. Ja sam se već sa 10 kilograma manje osjećao puno bolje, imao sam više snage i više kondicije nego kad sam bio (uz pomoć bicikla) u najboljoj kondiciji sa 100+ kilograma.

Kada vam bude dosta svega, slobodno se opustite uz čašu crnog vina i neki dobar sir. Da, crno vino je na popisu dostupnih namirnica, samo ne pretjerujte

U sljedećem postu će biti riječi o troubleshootingu iliti kako sam riješio neke probleme i izazove kao i alatima/savjetima koji vam mogu pomoći u vašem Slowcarbanju…

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ustvari, kad malo bolje razmislim, ovaj post je besramna reklama za The 4-Hour Body koju je napisao Timothy Ferriss. Dostupna kod nas u prevedenom obliku (Četverosatno tijelo u izdanju Naklade Ljevak), ali ako vam engleski nije problem toplo preporučam čitanje izvornika.

Veliki sam fan njegove prve knjige, The 4-hour workweek koja je više prilagođena prosječnom Amerikancu nego li nama, ali ipak sadrži pregršt pametnih savjeta kako hakirati svoj radni dan da iz njega izvučete više uz manje uloženog truda.

Čitajući The 4-hour body sam se zapravo šokirao – sve dijete za koje ja znam su u obliku knjiga same za sebe, i uvijek me nekako prognila misao “to je komplicirano, tko ima vremena za to, itd”. The 4-hour body dijeta zove se Slow Carb i opisana je na svega desetak stranica knjige, koje prati desetak stranica odgovora na pitanja koja su vam pala na pamet čitajući o Slow Carbu i nakon toga još desetak stranica troubleshooting pitanja. I to je to.

Priznajem, sa (u tom trenutku) 104 kg na 182 cm visine sam ostao šokiran. To je to? To je cijela mudrost? Pa moraš biti idiot da to ne možeš pratiti, i u nedostatku izgovora (zapravo nedostatku protuargumenata cijeloj priči) bacio sam se na posao. Da ne duljim, jer graf govori dovoljno sam za sebe:

Ukratko, Slow Carb najbolje funkcionira ako imate dobar višak težine za skinuti (10 i više kg). Ako se nadate skinuti zadnjih 5 kg do pločica onda Slow Carb nije za vas. Onaj težak dio Slow Carba se manifestira kroz monotoniju obroka koju je meni u startu bilo prilično teško za prihvatiti, ali više o tome u sljedećem postu. Ono možda najnevjerojatnije jest da nema gladovanja, osim ako to baš jako ne želite. Da, dobro ste pročitali. Dijeta na kojoj ne morate biti gladni da bi funkcionirala. Meni je ovo zvučalo kao predobro da bi bilo istinito. Jedna nuspojava Slow Carb prehrane – više energije i manje umora. Sve što jedete ima (relativno) niski glikemični indeks i nema onog umora koji vas smlavi poslije jela, bez obzira koliko pojedete.

Dugo sam se dvoumio koliko toga smijem napisati a da ne napravim totalni spoiler za knjigu. Kada sam kratkom pretragom utvrdio da je kompletan Slow Carb dostupan na webu bez da kupujete knjigu shvatio sam da tu nema nikakve dileme. Knjigu preporučam svima jer zaista pokriva jako puno toga i autor je uložio puno truda, a ono što ću ja napisati o Slow Carbu će uključiti savjete kako ga lakše izgurati, kao i varijacije na namirnice vezane uz naše podneblje.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Kako je sa dolaskom gospođe Krize naše domaće tržište dionica otišlo u Honduras tako je došlo vrijeme da se razmisli o neki drugim – zelenijim – tržištima. O razlozima zašto uopće ulagati u dionice ovdje neću, jer svatko ima svoje razloge (ili ih nema), i kao sa svime što ima veze sa novcem, pamet u glavu i pazite što radite. Ovaj post nije nagovor na kupovinu dionica te autor ne preuzima nikakvu odgovornost za gubitke koji mogu nastati kao posljedica ovog posta. Ovaj post je namijenjen kao informativno štivo o načinima ulaganja. Sad kad smo riješili disclaimer, idemo dalje.

Postoje dva načina kako možete trgovati na stranim burzama:

• preko domaćih brokerskih kuća/banaka
• preko stranih brokerskih kuća

Ukoliko ne spadate u klasu zadrtih optimista onda vjerojatno pogađate da je prvi način samo za mazohiste i one sa viškom novca (da, još većim viškom od onoga kojeg bi ste uložili u dionice). Prema mojim istraživanjima, ulaganje u strane dionice (konkretno one u SAD-u) kroz domaće brokere jest dva do tri puta skuplje u provizijama od ulaganja preko stranih brokerskih kuća. Razlog tomu, nevjerojatno ali istinito, nije toliko prokletinja domaćih brokera koliko naše zakonodavstvo koje inzistira na tome da dionice koje kupite moraju biti pohranjene (custody) kod neke od financijskih institucija koje su za to ovlaštene (banaka). To će vam banka naravno naplatiti masno i to je ono što vaše ulaganje vuče u ruke nekih od inozemnih brokera. Kao pozitivnu stranu toga da trgujete preko domaćih brokera u inozemstvu ja ne mogu ništa navesti, osim možda to da možete nekoga dobiti na telefon te vrijeđati ga na domaćem jeziku ako vaše ulaganje pođe loše, ali od toga ionako neće biti nikakve koristi …

Inozemni broker je onaj sa web stranicom preko koje ćete obavljati trgovinu i koji ima sjedište u SAD-u ili nekoj od država zapadne europe. Nakon početnog hladnog tuša od TD Ameritrade koji ne žele otvarati nove račune Hrvatima dok se “ne prouče naše zakonske okvire” krenuo sam u potjeru te sam kroz preporuku došao do Interactive Brokers. Imaju vrlo dobre recenzije te su kod uglednog Barron’s-a dobili najviše ocjene u svom godišnjem pregledu on-line brokerskih kuća.

Sama procedura otvaranja računa je kompleksna ali lagana za proći zahvaljujući wizardu koji vas vodi korak po korak. Kada ste unijeli sve podatke morati ćete dokazati državljanstvo (mailom pošaljete skeniranu stranicu putovnice sa vašim podacima npr) i vašu rezidencijalnu adresu. Ovdje im malo zamjeram što ne priznaju osobnu iskaznicu već traže neku od režija/vozačku dozvolu na kojoj se vidi vaša adresa. Ako nemate ništa od toga na toj adresi (kao ja npr) na policiji podignete potvrdu o prebivalištu i pošaljete im sken toga. Kada ste sve to poslali, primiti ćete telefonski poziv iz njihovog UK ogranka u kojem će vas pitati neke detalje iz vaše prijave da provjere kako ste to zaista vi i sljedeći dan nakon toga vaš račun će biti odobren. Minimalni polog gotovine za otvaranje računa je 10.000 USD kojeg izvršite kada su vam javili da je račun otvoren. Provizija za transfer 10.000 USD iz Raiffeisen Bank me izašla oko 160 kn i novac je sjeo na račun kod brokera sljedeći radni dan.

Više o rezultatima mojeg ulaganja (i tog cjelokupnog iskustva) moći ćete čitati na proljeće.

Došlo je i to vrijeme, da VnukCar 2.0 (aka Alfa Romeo 145) ode u zasluženu mirovinu sa 17 godina starosti i 7 godina radnog staža kao VnukCar. Pošto VnukCar 3.0 još uvijek vrlo dobro služi, što je i očekivano od auta starog tri godine, kako svojim gabaritima tako i voznim osobnostima, izbor za VnukCar 4.0 je bio u startu sužen na nešto malo i gradski orijentirano. Drugim riječima, pozicija koja se otvorila je stvorena za smarta.

Ako krenete čitati po forum(u/ima) vidjeti ćete svašta vezano za smarta. Od ridikulozne potrošnje do protivnika koncepta (koji su vrlo česti) sa argumentom “da se za te pare može kupiti pravi auto”. Da skratim raspravu, može ali ne sa automatskim mjenjačem. Da, smart naplaćuje stanoviti porez na svoju veličinu i automatski mjenjač. Ne, smart nema prave alternative u svojoj klasi.

Moram priznati odmah u startu, još kad je prvi smart predstavljen 1998. da me koncept osvojio (realno bliže 2002. dok su prvi primjerci stigli do nas). Ideja da možeš bilo gdje u gradu piknuti auto na parkirna mjesta koja su inače premala me zarazila, onako kako to Leonardo DiCaprio opisuje u Inceptionu:

What is the most resilient parasite? Bacteria? A virus? An intestinal worm? An idea. Resilient… highly contagious. Once an idea has taken hold of the brain it’s almost impossible to eradicate. An idea that is fully formed – fully understood – that sticks; right in there somewhere.

Koliko sam samo puta kružio oko bolnice na Svetom duhu tražeći parkirno mjesto i našavši ga opalio bujicu psovki koja je završavala sa da bar imam smarta. Ili još gore kad sam našao smarta piknutog na upravo takvo mjesto…

Fast forward 10 godina kasnije, stvari su se posložile i smart je tu. Prije svega, koncept – mali dvosjed dizajniran za grad. Koncept drži vodu, i to vrlo dobro. Za one koji su često (i puno) po gradu, smart je idealan izbor. Prvo zbog automatskog mjenjača, drugo zbog dužine (i širine). O automatskom mjenjaču na smartu, odnosno prednostima i nedostacima, mogao bi naširoko ali ću samo ukratko: ne sviđa mi se kako paranoično šalta višu i onda ubrzava iz (pre)niskih okretaja, sviđa mi se sve ostalo, pogotovo ako ga prebaciš u full automatik kada sve sam radi. Ono prvo se riješava sa ručnim prebacivanjem u višu (on sam spušta u nižu kad se zaustavljate, ili ako sam shvati da ne može) tako da je vožnja vrlo jednostavna.

Faktor zabave potenciran je sa “jačim” motorom od 52 Kw iz 999 cm3 obujma daje 72 ks što na 825 kg težine vozila garantira zabavu. Ili drugim riječima, kad ga stisneš on stvarno ide. Na semaforima, često se događa da ekipa iz suprotnog smjera “podcjenjuje” smarta i misli skrenuti lijevo prije negoli što smart uopće krene sa mjesta, ali pogledi kada vide start smarta su prajsles i često popraćeni sa otvorenim ustima

Potrošnja – šalto ti il ne šalto (full automatik vs ručno prebacivanje u višu) potrošnja je ista – 80% gradske vožnje sa 20% otvorene ceste potrošnja iznosi 6 litara na 100km (otprilike pola gradske vožnje je bilo sa upaljenom klimom). Reakcija većine ljudi jest da je to puno i da su očekivali manju potrošnju. Meni je osobno ta potrošnja vrlo prihvatljiva, pogotovo gledana kroz prizmu VnukCar 2.0 koji je trošio 12 po gradu. Po forumima možete naći da smartovi troše 10 po gradu što je meni nevjerojatno – ili ga voze sa gasom do poda i ganjaju se od semafora do semafora ili nešto ozbiljno nije u redu sa motorom.

Problemi – dizajneri smarta su imali ne baš lagan zadatak, jer su dijelove koji zahtijevaju puno prostora (npr automatski mjenjač) morali smjestiti na jako malo prostora. To se može napraviti samo pomoću kompromisa i na ušturb drugih sustava, te zbog toga kvačilo traje cca 50k km i mora se mijenjati. U jednu ruku, smart je poput engleskog buldoga sa sjebanom lubanjom koja im pritišće mozak i uzrokuje razne druge probleme. Trebate razlikovati “novog” i “starog” smarta. Najjednostavnije (osim što je stari manji) rečeno – kvaka na vratima je na starom postavljena vertikalno a na novom horizontalno. Stari smart ima Mercedesov motor od 600 cm3 sa turbinom koji nije pretjerano trajan i na 100k km max se radi generalka (ako se ne mora zamijeniti cijeli motor). Zato su oglasnici puni smartova iz 2003. po smiješnim cijenama. Novi smart ima Mitsubishijev motor od 999cm3 (svi su bez turbine, osim brabus verzije) koji je (gledan iz perspektive starog smarta) nepoderiv. Radi se generalka na 200k km i vozi dalje. Ovo sve se odnosi na benzince – dizel je trocilindraš i očajno bučan/trom.

Napisao sam na početku da smart nema alternative u svojoj klasi. Danas kada svaka kuna ima veću težinu i tri puta se važe prije nego li se potroši, rabljena vozila imaju puno bolju (relativnu) vrijednost nego li nova. Smart gledan iz te perspektive nema konkurencije jer za te pare (9k € za 2009.) ne možete kupiti auto sa automatskim mjenjačem i tom potrošnjom. Brzi pogled na njuškalo otkriva da za te pare možete dobiti Peugeot 207 iz 2008. koji će trošiti više od 6 litara po gradu.

Smart je win za sve kojima treba drugi auto u kućanstvu koji će raditi većinu svoje kilometraže po gradu. Smart nikako nije dobar izbor ako će vam to biti jedini auto.

Ili drugačije, tresla se brda rodio se, ma koga ja zavaravam, pa nitko i ništa se nije rodilo iz toga. Osim par tužnih priča koje sam ovlaš vidio u medijima tipa država me zajebala pa sam ja njima dužan ništa se nije rodilo. U visoko licemjernoj državi kao što je naša evociranje koncepta stup srama je više nego smiješan. Ovo čak nije ni pitanje časti (bez kojega stup srama ne može funkcionirati) već stupanj uspješnosti u sportu “zajebao sam državu” koji se kod nas tretira sa respektom.

Objava ovakvog popisa, u našoj državi i našem trenutnom mentalitetu je ekvivalentna sranju u gaće, ali prije nego što ih šutke operete da sakrijete vlastitu sramotu, pokazat ćete svima kako ste se usrali i onda ćete ih sa ponosom oprati da svi vide kakvo sranje ste riješili. Oprostite na neukusnoj usporedbi, ali ova objava popisa poreznih dužnika je tražila baš takvu …

Idemo pustiti mašti na volju, i recimo da smo se uljuljali u idilu društva u kojem je sve normalno (dakle konzumirali smo neke droge) da će od te objave popisa dužnika biti neke koristi. I onda u prvom srazu sa stvarnosti na twitteru brzo dođemo do otriježnjenja:

@poslovnipuls zašto ne napišete koju o tome koliko je državi dužan vaš hosting provider kojeg preporučujete …

— Marko Vnučec (@vnukHR) August 1, 2012

@vnukhr MI nismo utjerivači dugova, ali isto tako ništa ne cenzuriramo niti skrivamo…

— PoslovniPuls (@poslovnipuls) August 1, 2012

@poslovnipuls još jedan dokaz da od objave liste dužnika nema nikakve koristi …

— Marko Vnučec (@vnukHR) August 1, 2012

@vnukhr Nismo ni mi optimistični, ali možda pomogne javni pritisak da se neke stvari naplate…

— PoslovniPuls (@poslovnipuls) August 1, 2012

Ovo što ste vidjeli gore je tipičan primjerak patološkog licemjerstva u ovoj državi. Oni su ajmo reći medij (nategnuto jako, ali oni se takvima smatraju, pa ajde) i oni su na prvoj liniji tog “javnog pritiska” odnosno oni koji trebaju vršiti taj isti “javni pritisak”. Ali umjesto izvršenja tog “javnog pritiska” koji im je ajmo reći zadaća i dužnost, oni guraju glavu u pijesak i nadaju se da će to netko drugi odraditi – javnost vjerojatno. Pošto nada umire zadnja, neka šansa još i postoji…

Sad zamislimo da su oni odradili svoju zadaću i izvršili taj “javni pritisak”. Da su promijenili hosting i objavili da ne žele imati posla sa tvrtkom koja je dužna državi (i to ne mali novac) napravili bi snažan odjek među svojim čitateljstvom i time si dignuli reputaciju u nebesa. Ali bolje je ne talasati i ići sa strujom licemjerstva.

Prije koji dan aktualizirana je priča o davanju autocesta u koncesiju i država (vlada) je priznala da ne zna (efikasno i kvalitetno) upravljati sa istima. Ako je tomu zaista tako, ja ne želim zazivati smjenu vlasti jer čim jedan nesposobnjaković siđe sa trona, drugi se mora popeti tako da se time neće ništa promijeniti, ali ako država ne zna sa nečime upravljati to nešto treba dati u koncesiju (ili prodati).

Zašto onda ne daju poreznu upravu u koncesiju? Razmislimo malo o tome. Objavom popisa poreznih dužnika su priznali da ne znaju upravljati sa poreznim sustavom ove države. Pošto se porezna uprava baš i ne može prodati, koncesija je jedini izbor. Benefiti za proračun bi bili ogromni. Ukupan porezni dug prema tom popisu iznosi preko 50 milijardi kuna (godišnji proračun lijepe naše je nešto iznad 120 milijardi kuna). Koncesionar (strani naravno) bi dobio koncesiju recimo na 50 godina uz isplatu 50 milijardi kuna odmah, PDV bi išao na 26% i taj 1% bi išao koncesionaru svih 50 godina. I Hrvatska bi odjednom postala raj na zemlji kojeg nam obećavaju još od 1991.

Ne znam za vas ali ja bih rado plaćao taj 1% na PDV-u da postanem stanovnik raja na zemlji.

Moram priznati, jako lijepo izgleda taj Baku, kao i cijeli Azerbajdžan. Doduše, vidjeli smo mi takvih spotova i za Hrvatsku, gdje bi netko neupućen vrlo lako mogao pomisliti kako je dotična jako lijepo mjesto za život. Upravo zbog takvih propagandnih spotova ne vjerujem marketingu tog tipa.

Prvo malo o našoj kandidatkinji – nakon što sam poslušao sve finaliste ovogodišnjeg Eurosonga, bojim se da se naša pjesma svrstala u nama već vrlo poznatu kategoriju “nit smrdi nit miriši”. U slučaju Eurosonga to znači da nije niti dovoljno loša (kao Ruska pjesma npr) da bi prošla u finale a nije niti dovoljno dobra da bi prošla u finale. Taj nedostatak smrada/mirisa nažalost rezultira (što mene svake godine jednako boli) time da u finale dospiju stvarno jebeni užasi (kao Grčka pjesma npr).

Ovogodišnje praćenje Eurosonga je bio joint effort, što komentarima što tipkačicama, tako da vas ne zbunjuje kada naletite na tekst pisan u ženskom rodu

Još jedna napomena – ove godine smo pratili Eurosong preko streama na službenoj stranici jer za Vrckavu Svinjicu nemam živaca ali ni miligram. Zapravo, bez njega Eurosong je jedna vrlo zabavna stress-free emisija revijskog formata. Pa da krenemo…

Continue Reading »

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Po prvi put na Vnukblogu imate priliku čitati review jednog serijala knjiga, i to prije svega zahvaljujući zlu zvanom Kindle. Nakon što sam odlučio kupiti Kindle, proveo sam kraću anketu među frendovima koji su pročitali i boga i vraga da vidim što je must read. Nakon što sam od dva nezavisna izvora dobio preporuku za Ender’s game odlučio sam ne tražiti dalje i baciti se na posao.

Ono što mi je sada veliki problem jest kako napraviti recenziju jednog takvog serijala (8 knjiga) a da ne napravim (previše) spoilera ljudima koji to još nisu pročitali a planiraju čitati. Odlučio sam se voditi nekakvom općenitosti, bez da idem u detalje, tako da ipak mogu iznijeti nekakav sud a da ne kvarim doživljaj čitanja nikome. Ipak, ako mi nešto izleti najte zamjeriti.

Ako ste se ikada (tijekom svog djetinjstva) našli u situaciji gdje se ne uklapate i morate se izboriti za sebe bilo kojim sredstvima, onda ćete se poistovjetiti sa Enderom u roku odmah. Meni je čitanje Ender’s game prošlo sa suzom u oku jer sam njegovo školovanje mogao poistovjetiti sa svojim, pogotovo onaj dio koji sam proveo u izbjeglištvu za vrijeme rata.

Prvo malo generalija o knjizi i vezano uz nju – (prva) knjiga je napisana 1985. godine i ono što je pisac u njoj zamislio kao mrežu na kojoj ljudi komuniciraju (pišu postove i komentiraju) poprilično se poklapa sa ovime što su danas forumi na internetu. Ender’s game je dugo vremena bio jedina knjiga na profilu Marka Zuckerberga. U 2013. dolazi film koji se trenutno snima po knjizi a pisac je angažiran u svim aspektima filma.

Serijal Ender’s game se sastoji od 9 knjiga u kojima je radnja isprepletena, pa samim time i kvaliteta dosta varira.

Ender’s game kao serijal ima sindrom Star Wars serijala – da se redoslijed izlaženja knjiga i vrijeme/događaji u kojem se radnja događa ne poklapaju. Moje nahođenje u takvoj situaciji je uvijek da se prati redoslijed izlaženja a ne radnje. Ono što bih svakako preporučio je čitanje cijelog serijala ali nažalost nisu sve knjige jednako zanimljive ili napete odnosno vrijedne čitanja pa ću napraviti kritički osvrt što se (po mome mišljenju isplati pročitati):

• Ender’s game – prva knjiga u serijalu je cjelina za sebe i ako se želite samo upoznati sa serijalom onda je dovoljno da pročitate ovu knjigu.
• Speaker for the dead, Xenocide i Children of the mind su jedna cjelina i po meni najsvjetlija točka cijelog serijala. Radnja se odvija 3000 godina nakon Ender’s game, odlično napisana i uzbudljiva do te mjere da ne možete ispustiti knjigu (ili Kindle) iz ruku. Nakon ove tri knjige (ako niste postali totalni zagriženjak kao autor ovog teksta) ne morate čitati dalje. Ostale knjige popunjavaju taj prostor između Ender’s game i Speaker for the dead…
• Ender in exile – čini jednu cjelinu koja priča o Enderovom egzilu poslije Ender’s game i osnivanju prve ljudske kolonije. Nije loša ali nije ni nešto posebno.
• Shadow of the hegemon, Shadow puppets i Shadow of the giant su jedna cijelina koju možete komotno preskočiti. Radnja je recimo paralelna (vremenski) sa Ender in exile ali se odvija na Zemlji. Em je radnja spora za popizdit, em se većinom odvija na Zemlji, i to tako da totalno smetnete sa uma da čitate nekakav science fiction. Radnja je o uspostavi Hegemonije na Zemlji sa Enderovim bratom Peterom kao Hegemonom. To sve znate iz Speaker for the dead (da je njegov brat Peter uspostavio jedinstvenu vlast na zemlji i okončao sve ratove), i sada čitate tri knjige da saznate kako se to sve odigralo. Spletke i mućke i ratovi i gnja i dosadno. Skip skip skip.

Sve u svemu, moja prva nadoknada knjiga koje nisam pročitao a trebao sam je bila pun pogodak. Ako niste vlasnik zla zvanog Kindle ili vam engleski ne leži, ne očajavajte – sve knjige iz serijala Ender’s game su prevedene i dostupne na našem jeziku (o kvaliteti prijevoda ne znam ništa).

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Zašto misterij? Zato što se na pola sata vožnje od Katschberga nalazi Obertauern koji je po meni najbolje Austrijsko skijalište na kojem sam bio. Ako je to samo pola sata vožnje razlike, zašto bi netko stao u Katschbergu umjesto da produži prema Obertauernu?

Da razriješim taj misterij, uputio sam se posredstvom najboljeg organizatora jednodnevnih ski/board izleta – agencije Izazov – na Katschberg-Aineck. Pošto je datum 3.3. ovo je ujedno i zatvaranje sezone, barem meni, jer snijeg već dosta trpi i vrijeme je da se pozdravim sa njime.

U kontekstu skijanja/bordanja 3.3. treba uzeti u obzir da je temperatura bila vrlo visokih 11 stupnjeva u 14h što znači da se snijeg dosta topi. Ali, onda ono najbitnije dolazi do izražaja – mikrolokacija. Neke staze generiraju ogromne hupsere od ranog jutra dok neke prijeđu u hupsere tek iza 14h. Pod ogromne hupsere mislim zaista na ogromne hupsere od metra visine kakve još nigdje nisam vidio.

Upravo zbog te mikrolokacije Aineck je ono što želite, ne Katschberg. Osim bolje mikrolokacije zbog koje snijeg puno bolje drži, Aineck ima nekoliko širokih i dugačkih staza koje jako podsjećaju na one u Francuskoj. Jedna od njih se zove A1 te je na tablama označena ikonom za autoput. Ići ću čak toliko daleko da ću Aineck proglasiti daškom Francuske nadohvat Zagreba. Aineck ima nešto je rijetkost za skijališta općenito, a ne samo za skijalište te veličine – dvije gondole koje zaista imaju ogroman kapacitet te se čini da gužva na Ainecku ne postoji.

Moja preporuka jest da ako idete autom, potrošite još 15tak minuta (prema google mapsima) od Katschberga od Ainecka jer ćete ionako većinu vremena (ako ne i svo vrijeme) provesti tamo. U suprotnome osuđeni ste na rješavanje labirinta između hotela da dođete do žice za Aineck, a taj labirint nikako nije board friendly. Ako ste autobusom, ista preporuka vrijedi – prijeđite što prije na Aineck jer su staze daleko bolje.

Par slika sa ovog izleta:

Nastavite čitati na Vnukblogu: