Vnukblog

Jedna moderna:

Bože oslobodi nas gladi i Samsung printera.

Da - toliko su loši. Ne mogu se oteti dojmu da ih uopće ne isprobaju prije nego ih pošalju u distribuciju. Zadnjih par dana sam se družio (i nažalost još uvijek se družim) sa čak tri modela, tako da imam solidnu podlogu za ovo što pišem, za razliku od inače kad samo prigovaram bezveze.

Samsung ML-2250 - low end BW printer za kućnu uporabu. Nemam nekih velikih zamjerki osim što driver ruši Office (i 2003 i 2007) nakon nekoliko printanja. Od dva primjerka (nova novcata) koje sam dobio, jedan je imao neispravne valjke i bubanj. Deklariranih 20 ppm ali subjektivni dojam je nešto sporiji. Da se i moćni HP boji ovog printera, možete vidjeti ovdje - usporedba HP-ovog modela LaserJet 1160 koji je ekvivalentan ML-2250 i naravno uzdizanje HP-a u nebesa. Naravno, to im uopće nije bilo teško za napraviti kad je Samsung toliko loš. HP LaserJet 1160 je cca 1900kn a Samsung ML-2250 je cca 1200kn, toner za HP LJ1160 489kn (2500 stranica) odnosno 912kn (6000 stranica), toner za ML-2250 700kn (5000 stranica). Koliko para toliko muzike u punom smislu riječi.

Samsung ML-3050DN - nije high end ali nije bome ni low end printer. Ugrađen mrežni priključak i duplexing te deklariranih 28 ppm ga svrstavaju u tzv business skupinu. Ali ovaj je pun zabave. Naime, osim što driver isto ruši Office (ali ipak rijeđe nego ML-2250), ruši se i njegov softver u printeru. Pošaljete mu nešto na ispis, i umjesto da printa samo šuti. Kad bacite pogled na ekrančić vidite da se njegov interni software srušio (!!!). Resetirate ga i printa ono što ste mu zadali kao da se ništa nije dogodilo. Puno sam printera imao i vidio u životu, ali ovo nikada.

Samsung CLP-550N - color laser printer namijenjen nepoznatom tržištu. Ali zaista. Prespor je čak i za kućnu uporabu, kamoli poslovnu. Kvaliteta otiska ovisi jako o papiru ali i o stupnju zagrijanosti printera. Ako mu zadate puno stranica (gdje puno znači više od 10 odjednom) boja se ne hvata za papir kako treba već otpada u komadima. Ciči, škripi, i dok krene uopće sa ispisom treba mu sto gladnih godina. Crno bijeli ispis je deklariran na 20 ppm ali teško je reći da li ispunjava tu normu.

Ono što vrijedi za sve Samsung drivere jest da rade probleme u Terminal Services radu, što znači da na ozbiljnu poslovnu uporabu možete zaboraviti.

Utjeha u svemu ovome jest da sva tri navedena modela nisu više aktualni, odnosno nema ih na Samsungovim stranicama uopće. Doduše, ML-2250 se još uvijek može kupiti u trgovinama kod nas, tako da je to najnoviji model od tri ovdje navedena. Ono što je dotični pokazao je više nego razočaravajuće.

Priznajem da nisam planirao pisati drugi dio posta o Exit strategy-u, ali komentar koji sam pročitao na tom postu je pokazao da sam ostavio prostora nedoumici, pa onda bolje da pojasnim. Isprva sam krenuo pisati odgovor na komentar ali kad sam vidio da je taj odgovor veličine omanjeg posta, zašto ga ne napisati. Hvala nebesima što postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom (neki zlobnici koji me poznaju će sada pomisliti da to uopće nije teško) jer tako nastaje zdrava diskusija. I postovi na vnukblogu.

Komentar kojeg je Zoran ostavio jest:

Ne bi se složio sa ovom teorijom jer za posao treba velika upornost najlakše je odustati.

Slažem se da je potrebna velika upornost, ali netko nije pažljivo čitao. Odustajanje je teška riječ, ali da li to znači da ju ne smijemo uopće koristiti jer zaziremo od nje same? Ljudi, zapamtite:

Sticks and stone may break my bones, but words can never hurt me.

Jasno je da bez velike upornosti nećemo nigdje stići, u poslu pogotovo, ali dokle? Gurati 20 godina, životariti i preživljavati te onda jedno nedjeljno kišno popodne zaključiti da ipak ne ide? Upropastiti si pola života i onda odustati? Poanta postavljanja breaking point-a jest točka u kojoj odustajemo, ali u pozitivnom smislu, da nas spasi od nas samih. Jasno da je nekim ljudima jednostavnije zabiti rogove u nešto i gurati svom snagom. To je dobra metoda, koju mnogi primjenjuju ali tu nastaju dva problema. Prvi je da dok snaga gura glava ne može intervenirati. Drugi je nastajanje comfort zone, koja će nas prije ili kasnije umrtviti i kroz vrijeme nam još više umanjiti šanse za uspjeh.

Gledano sa druge strane, ako nemamo postavljena mjerila za (ne)uspjeh, kako ćemo prepoznati u kojem smjeru naš posao ide. Napreduje ili nazaduje? Uspoređivati ćemo GFI od danas i prije pet godina? I vidjeti da smo dvije godine napredovali, dvije nazadovali i zadnju smo stagnirali. Efektivno, kuda smo stigli? Na isto mjesto odakle smo krenuli, samo sa pet godina života manje. Pet godina koje nam nitko ne može vratiti i nadomjestiti.

Zato treba imati exit stragtegy, breaking points i puno strpljenja za uspjeti u poslu. Upornost je ono kako će drugi to nazvati kad pričaju o vama. Vi ne smijete to tako zvati, zbog sebe samih.

U životu (a poslu pogotovo, pošto je posao samo mali podskup života) treba bit spreman na sve, pa tako i na odustajanje, ma koliko god nam to ružno zvučalo.

Za kraj, isječak iz mog valjda omiljenog crtića Hoodwinked, o tome kako uvijek treba biti spreman na sve. Uživajte.

Neki dan sam shvatio da u svojih preko nekoliko godina freelancer bloganja (kako to što ja radim jimbo zove) nisam pisao niti jednom o prijeko potrebnoj komponenti bez koje nema bloga. Radi se o hostingu kojeg morate negdje zakupiti da bi ste hostali svoj blog.

Danas, hvala bogu, danas imate izbora na pretek. Sve naravno ovisi o vašim financijama koje imate na raspolaganju (i koje ste voljni izdvojiti za vaš blog). Istaknuti ću što se isplati, a što ne, isto tako gdje da ne idete jer je podrška katastrofalna.

Prije dosta godina, kad je vnukblog još počinjao na smiješnom 64k linku (vaš adsl danas je minimalno 2048k) kabelskog interneta u Utrinama izbor baš i nije bio neki. Tako je vnukblog prvo bio hostan kod Tramota. Podrška je bila pristojna, sve se rješavalo u roku odmah ili tu negdje te sam dvije godine bio vrlo zadovoljan. Ali, proklet kakav jesam, tražio sam dalje i našao Studio4web koji nudi sve što i Tramot ali u pola cijene. I nakon dvije godine suradnje (sad ćemo uskoro u treću) sam prezadovoljan.

Isto tako, ako vas netko pita da mu napravite neku stranicu, hosting za 90 kuna godišnje je više nego povoljan a za većinu i više nego dovoljan. Kad sam već spomenuo da ću vam reći kuda da ne idete; jedna riječ - Avalon. Izbjegavati u širokom luku. Ne samo da su skupi (skuplji od svih u omjeru uloženo/dobiveno) nego im je support katastrofa neviđenih razmjera.

Ako pogledate cijene koje vam nudi Studio4Web vidjeti ćete da možete biti freelance bloger već od 90kn godišnje + 70kn za domenu (com, net ili org). Dakle, ako vam blog.hr ili neki treći ide na živce sada znate da alternativa stvarno nije skupa. Naravno da kad ste sam svoj gazda više vam nije sve servirano na pladnju te je potrebno malo zasukati rukave i instalirati platformu za bloganje (Wordpress (na kojoj je vnukblog i toplo preporučam), MovableType, ili nešto treće), ali ja sam čvrsti zagovornik toga (freelancer bloganja) i odgovorno tvrdim da se uloženo višestruko vraća. A za obaviti dotično potrebno je samo predznanje googlanja i sposobnost praćenja uputa.

Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme me progone slike i osjećaji iz djetinjstva. Preciznije, samo me opali mentalna slika i svi osjećaji vezani za nju.

Dok stojim na semaforu zelenog vala kod HNK samo mi se pojavi slika mene kao klinca u Zagrebu kako sjedim u tramvaju koji stoji na semaforu i velikim očima gledam na masivnu zgradu HNK. Slika traje djelić sekunde, ali taj djelić sekunde kao da sam se vratio dvadeset godina u prošlost.

Druga slika koja me progoni jest ona u kojoj stojim na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i čekam tramvaj sa roditeljima. Naime, pošto smo uvijek išli kod rodbine koja je živjela na Prilazu Gjure Deželića na Črnomercu, tako da smo uvijek čekali tramvaje broj 6 ili 2. Sjećam se kao da je bilo jučer da mi je šestica bila zilijun puta draža jer je išla preko Trga, a tamo se imalo svašta za vidjeti, dok je dvojka bila dosadna i uvijek je smrdila više od šestice. Ali ono čega se najviše sjećam, ono što me najviše kopkalo - što je na desnoj strani? Pošto smo uvijek išli na Črnomerec, odnosno lijevo (gledano leđima okrenuto prema zgradi kolodvora) strašna mi je bila misterija što je na onu “drugu” stranu. Nećete vjerovati, ali taj misterij sam riješio tek kad sam došao živjeti u Zagreb. Ali i dalje me ponekad opere isti taj osjećaj misterije i tajnovitosti - što je na toj strani?

Zagreb Auto Show je meni jedna vrlo draga manifestacija. Prije svega zato što volim razgledavati aute i dobiti konkretno mišljenje o novim modelima. To se naravno može napraviti i obilaskom auto salona ali za to sam više nego lijen. I zato mi je baš super kad se svi tako skupe na jednom mjestu i za dva sata obiđeš sve što te zanima.

Tako smo moj pašanac i ja obišli Zagreb Auto Show 2008. Sve skupa lijepo izgleda, štandovi izlagača su svaki put sve ukusnije uređeni i na tome svaka čast. Također smo se ludo zabavili provodeći Pašanac Auto Test.

Pašanac Auto Test po definiciji jest:

• primjenjiv samo na aute srednje klase (veličinom, ne cijenom i ciljanim tržištem)
• savršen za popuniti vrijeme provedeno u razgledavanju jer je zabavan
• služi za testiranje prostranosti nama svima najbliže - srednje klase

Za provođenje Pašanac Auto Testa potrebni su vam dva pašanca (iako bi i bilo koji čovjek mogao poslužiti ali za rezultate takvog testa ne mogu jamčiti). Pašanac i ja smo zajedno dosta visoki - on ima 192cm i jajastu glavu a ja 182cm i veliku guzicu. Dream team za sve osim za košarku. Ipak možemo vrlo dobro testirati koliko zapravo ima mjesta u autu. Pašanac sjedne na vozačko mjesto i namjesti sjedalo da mu odgovara, a ja (pokušam) sjesti iza njega. Prostranost je bodovana od 0 do 5. Rezultati koji su (barem mene) iznenadili slijede.

Krećem od najlošijih prema najboljima.

Image from WikipediaNovi Fiat Bravo je jedno veliko razočarenje. Osim što iznutra jako, ali jako lijepo izgleda, nema ništa pozitivno o njemu. Dizajn je išao na ušturb apsolutno svega, od upotrebljivosti do komfora. Mjesta iza vozača nema čak ni kad se ja namjestim, tako da PAT nije ni proveden. 0 bodova na PAT testu.

Toyota Auris - meni je osobno ružna, kao i većina Toyota. Nikad se nisu osobno rukovali sa gospodinom Dizajnom i pozvali ga u svoje pogone. Interijer djeluje kvalitetno, kako vizualno tako i na dodir. Na PAT testu nije prošla. Kad se pašanac namjestio moja koljena su mu bila zabijena u leđa, što je vrlo bolno iskustvo za oboje. 0 bodova na PAT testu.

Citroën C4 - meni osobno dizajn nije probavljiv zato što imam dojam da se na silu trude imati cutting edge dizajn. Nu, kako svaka roba svog kupca ima, tako je i nakaradno vozilo poput C4 našlo svoje kupce. Iznutra mi je teško dati neku ocjenu interijera jer je sve bilo u onoj odvratnoj “bijela kava” boji koju ne mogu probaviti i da hoću. Na PAT testu nije prošao iz istih razloga kao i Auris, a razlika je utoliko bolnija što C4 ima tvrdu podlogu na vozačevom sjedalu. 0 bodova na PAT testu.

Image from WikipediaOpel Astra - kvaliteta interijera razočarava. Plastika na unutrašnjosti vrata je na istoj razini kao na Astri prije 15 godina. Prostor odostraga skoro da zadovoljava. Kad se pašanac namjestio koljena mi jesu dodirivala sjedalo ali nisu bila nabijena u sjedalo. 1 bod na PAT testu.

Image from WikipediaPeugeot 308 - iako nisam fan francuske auto industrije moram pohvaliti novu 308-icu. Interijer je najkvalitetniji koji sam ja vidio na nekom francuskom autu. Na dodir sve ostavlja dojam kao da ste u automobilu više klase. Zamjerka jednom modelu u kojem smo sjedili jest to što volan nije bio podesiv, ali nikako. Osobno me začuđuje da takav model uopće postoji u današnje vrijeme. Kad smo sjeli u drugi primjerak na štandu i proveli PAT test rezultati su bili pristojni. Odostraga sam imao razumnu količinu mjesta za noge u relativno udubnoj poziciji. 3 boda na PAT testu.

Hyundai I30 je prvo od tri oduševljenja na ovogodišnjem Auto Show-u. Kvaliteta interijera je daleko iznad Accenta, čak su i dizajn uspjeli usmjeriti u općenitom prihvatljivom smjeru. Na PAT testu je oduševio. Nakon što se pašanac namjestio ja sam imao mjesta da lamatam nogama veselo u svim smjerovima. Ugodno iznenađenje. 4 boda na PAT testu.

Kia cee’d je drugo i valjda najveće iznenađenje. Oku ugodan dizajn, kvaliteta materijala bolja od I30. A tek PAT test. Ja nisam mogao vjerovati svojim očima. Nakon što se pašanac namjestio (što je bio jedan zubac manje od zadnjeg) ja sam imao mjesta da otvorim mali stolić i slažem pasijans na njemu. Nevjerojatno nešto. Kad malo bolje promislim, još uvijek ne mogu vjerovati koliko mjesta ima u tom autu. A tek kad se uzmu povoljna cijena i ogromna garancija lako se dolazi do PAT best buy titule ovogodišnjeg Zagreb Auto Show-a. 5 bodova na PAT testu.

Titulu najprostranijeg automobila i apsolutni pobjednik ovogodišnjeg PAT testa jest Honda Civic. Pri tome mislim na onaj model koji izgleda kao mali svemirski brod. I sad još zamislite si da je taj auto poput crne rupe u svemiru. Iznutra je puno veći nego izvana. Prilikom ulaska na stražnje sjedalo sam skoro lupio glavom zbog koso rezanog krova i tad još više nisam očekivao prostranu unutrašnjost. Ali kad ono. Nakon što sam doslovno upao u sjedalo, nisam mogao vjerovati koliko ima mjesta. Još sam mislio da je sigurno vozačko sjedalo pomaknuto skroz naprijed, pa da zato. Ali kad se pašanac smjestio i nije skoro uopće imao potrebu pomaknuti sjedalo prema nazad - bilo je jasno da imamo apsolutnog pobjednika ovogodišnjeg PAT testa. Svaka čast Hondi! 5+ bodova na PAT testu.

Source: WikipediaZa jeftini turistički posjet Londonu potrebno vam je par stvari, a jedna od njih je sreća. Naime, Wizz air svako toliko ima akciju da letite za 0€ (ili nešto smiješno malo €) a plaćate samo takse i ine namete koji idu uz letenje. Tako vas jedna povratna karta može koštati 57,35€.

Nakon slijetanja treba vam transfer do Londona. Wizz air slijeće na aerodrom London - Luton, što vam dođe kao da ste za Zagreb sletili na aerodrom u Sisku. Dakle, jedno sat vremena vožnje autobusom do grada. Preporučam da si rezervirate transfer putem EasyBus-a. Računajte na cca 5-7 funti po osobi u jednom smjeru. Također imajte na umu da imaju ograničenja što se tiče prtljage. Iako nisam primijetio da to itko gleda, treba imati na umu.

Smještaj je najskuplji dio cijele priče. Meni osobno najzabavnije jest to što za iste pare možete biti nekoliko autobusnih stanica od “centra” ili sat vremena vožnje od istog tog “centra”. Hosteli za mladež i one koji se tako osjećaju su dostupni od 15 do 18 funti po danu. Malo bolji hosteli su oko 30-40 funti po danu. Tako da vam četiri noćenja mogu izbiti finu svotu novaca.

Source: WikipediaMoj savjet jest da kad dođete tamo prestanete preračunavati cijene u kune i boravak u tom predivnom gradu će vam puno lakše sjesti. Bez funte (cca 9,5 kuna) skoro pa ništa ne možete kupiti. Kava? Oh kava. Nažalost kasno smo probali najbolju kavu. Starbucks je okej, ali to je više ogromna šalica sa tekućinom koja ima aromu kave i ugodan ambijent za odmoriti se. Nemojte me krivo shvatiti, nije me Starbucks razočarao, prvenstveno zbog toga što nisam imao nerealna očekivanja (kao većina ljudi koji pišu komentare na netu o dotičnom). Ali prava kava u Londonu je Caffe Nero. Njima skidam kapu i svaka im čast. Dotični imaju punktove po svim kolodvorima u Londonu sa coffee-to-go, kao i normalne birceve u kojima je uvijek ogromna gužva za ne vjerovati. Stavljaju po dva (2) espresso shota u svaku kavu tako da kad uzmete kavu za van dobijete dva deci ultra kvalitetne i jake kave. Svaka čast. A ako vam treba boost za shopping, onda naručite kratku i dobijete ista dva espresso shota u štomplici ko za rakiju. Kad te to zvekne letiš po trgovinama kao Duracell zeko.

Ovim postom zaključujem serijal o izletu u London. Nadam se ponoviti sve to skupa kad bude prilike.

U Londonu se zaista ima što vidjeti. Planirate li sve obići u dva dana, odmah odustanite. Ne samo da će vam noge otpasti nego nećete uspjeti. Ali zaista, niti pola toga što ima za vidjeti. Za kvalitetan obilazak svega što se isplati vidjeti valjda treba mjesec dana biti tamo. Za tjedan dana bi vjerojatno isto uspjeli, ali si pripremite štake za povratak jer vas noge više neće služiti. Prije odlaska u London svakako istražite na netu što sve ima i napravite popis stvari koje želite vidjeti. Ako budete skakali okolo naokolo kao jato skakavaca nećete puno vidjeti. Većina vremena će vam otpasti na putovanja unutar grada. Pa da krenem nekim redom, tj. stvari koje su me se najviše dojmile.

The Gherkin Building

Što reći? Kad se dignete na London Eye ovo je građevina koja definitivno najviše upada u oko. Pogledajte sliku iznad i pokušajte pogoditi o kojoj se zgradi radi. Nije teško. Ovako izdaleka je impozantna, a kad joj se priđe bliže dojam je još jači. Mogao bih nabrajati fascinantne tehničke podatke o zgradi, ali sve to možete sami pročitati na njezinoj stranici.

The London Eye

Atrakcija koju nikako ne smijete propustiti. To vam je kao da idete u Pariz i ne popnete se na Eiffelov toranj da vidite veličanstven pogled na megapolis koji kao da nema kraja.

Cijela vožnja traje nešto manje od pola sata, visina na vrhu je 130 metara, odakle pogled puca stvarno daleko. Vožnja koja vrijedi svake kune.

Tower Bridge

Uz Big Ben jedan od najpoznatijih landmark-ova Londona. Svakako pogledati. Moguć je i ulaz u muzej koji se proteže kroz oba tornja koji su povezani galerijom koja zasigurno pruža lijep pogled na Temzu.

Odmah pokraj nalazi se zgrada gradske vijećnice, koja se uklapa kao šaka u oko. A mi se onda žalimo na Bandidasa i njegove megalomanske projekte.

To je to što se tiče stvari koje su me se baš dojmile. U nastavku par fotografija po eto da se nađe principu.

Znam da vjerojatno svi čekate slikice Big Bena i ostalih world-famous pizdarija ali to će morati još malo pričekati. Ono što je meni bitnije jest tema spomenuta u naslovu.

London je ooogroman grad. Populacije između 12-14 milijuna ljudi (ovisi koliko ilegalaca je u posjeti rodbini) i površine kao da Zagreb razvučete od granice sa Slovenijom do Siska i skoro do Karlovca na jugu, iza Ivanića na istoku te Krapine na sjeveru. I da, Medvednica bi morala biti ravna. Otprilike toliko ogromno. Moj primitivni hrvatski mozak ima problema da uopće pojmi tu veličinu.

Sad par brojki. Vozač autobusa u Londonu ima plaću od 500 funti tjedno plus prekovremeni. Nisam siguran, ali mislim da se kod njih porez plaća iz plaće (dakle morate čuvati pare da možete platiti porez državi na kraju fiskalne godine). Najam minijaturnog stana (iliti garsonijere) je već od 150-180 funti po tjednu. Hrana je nešto kao kod nas sa tendencijom da je nešto skuplja. Fast food-ovi i sl su skuplji nego kod nas (burger king meni je preko 5 funti). Gradski prijevoz u najjeftinijoj varijanti (bus) košta 90p za jednu vožnju. Underground u najjeftinijoj varijanti košta 2 funte.

Brzi pogled na IT oglase za posao u Londonu pokazuje da cifra od 750 funti tjedno nije nedostižna. Nekako mi se čini da ako mi firma propadne selim na zapad.

Poduzetništvo u Londonu je nešto što me je najviše uzrujalo za vrijeme boravka. London ima preko 100 poslovnih inkubatora (centara) gdje možete dobiti poslovni prostor za đabe cijenu, savjete itd. Koliko ih ima cijela Hrvatska? Točan odgovor je - manje od 100. Šetnjom kroz grad vidio sam da dvije njihove banke startup-e oslobađaju plaćanja svih naknada(!!!!) za prve dvije godine poslovanja. Temeljni kapital za LLC (naš d.o.o.) iznosi 1000 funti.

Pokušao sam pronaći tax benefits za startupe ali nije mi pošlo za rukom. Nekako u svjetlu svega gore navedenoga ne mogu se ne čuditi našoj maloj prčiji od države. Ali sa druge strane, uspjeh vlastitog posla u našoj maloj prčiji sa dva bijesna orangutana na grbači (država i banka) skoro da garantira uspjeh bilo gdje u svijetu. Velika utjeha, zar ne?

Sreo sam starog druga u Londonu. Nije baš bio razgovorljiv. Čudni su ti špijuni.

Naslov je takav jer slobodno možete to pitati svaku osobu sa kojom ćete imati neku komunikaciju. Koliko god loše pričate engleski (ili mislite da ga loše pričate) - pričate ga bolje od većine. Jedno su stari hard-core englezi koji imaju neki svoj naglasak i gutaju slova, ali potpuno druga priča su došljaci koji toliko mumljaju da nema šanse da ih razumijete. Zaista žalosno. Prvi susret sa takvima je bio odmah na aerodromu. Immigration officer je bila indijka sa tako odvratnim naglaskom da mi je morala sve tri puta ponoviti dok sam shvatio što me pita.

London je stvarno jedan prelijepi grad u kojem se ima što vidjeti. Dva puna dana koliko smo bili tamo ni približno nisu dovoljna. Pitanje je da li bi i za sedam dana vidjeli sve što se ima za vidjeti. Isto tako, ne bi bilo u redu da napravim samo jedan post o njemu, pa će biti serijal postova u kojem ću pokušati pokriti sve što se vidjelo i fotografiralo.

Tražio sam neki citat od poznate osobe na ovu temu, ali uzaludno. Pa ću biti licemjer i citirati sebe:

Ako ne znate kada (i kako prestati) - nemojte ni počinjati.

Wikipedia ima članak na ovu temu, ali je poprilično suhoparan i nepotpun za ono što ja želim reći.

Bitnije od odluke da krenete u vlastiti biznis, bitnije od volje za rizikom i stavljanja glave u torbu jest exit strategy ili plan za izlazak. Ostali izrazi koji se koriste za ovu svrhu ali nisu baš poplarni su bailout limit, breaking point i vjerojatno još neki. Sjednite i dobro razmislite - što se mora dogoditi (odnosno ne dogoditi) da odustanete od koncepta vlastite tvrtke?. Bitno je imati definiranu tu misao prije nego što krenete u sve to. Jer nema ništa gore od životarenja i čekanja da se stvari pokrenu sa mrtve točke.

Za prvi plan za izlazak, odaberite neki ne predugi period, maksimalno godinu dana. Ovo je moja topla preporuka. Godinu dana već je malo puno po mom mišljenju, jer ako uzmete da će tih godinu dana biti protraćeno na pokušavanje - nije malo. Kad ste odabrali period, odaberite uvjet koji se mora dogoditi da bi odustali od vlastitog posla i vratili se nazad među obične ljude, 9-17h radno vrijeme, itd. Vrlo je vjerojatno da će vaš uvjet biti vezan za novac, kao što je i moj bio. Ali uvjet može biti bilo što. Možda imate dovoljno para pa ćete definirati exit strategy na bazi prodaje vašeg proizvoda ili usluge.

Primjer koji ću dati jest moj osobni exit strategy - unutar prvih šest mjeseci ne uvaliti se u dugove veće od limita na Mastercard-u. Da pojasnim - silom prilika koje su bile van mog utjecaja (oslanjanje na ljude na koje se nije moglo (i trebalo) osloniti) morao sam na brzinu skupiti pare za temeljni kapital. To sam napravio na način da sam od (nekih) fush-eva uzeo pare za šest mjeseci unaprijed, a to su bile pare od kojih sam trebao živjeti dok se firma ne postavi na svoje noge. Dakle morao sam zavrnuti pipu i ne trošiti na bilo šta osim stanarine, režija i goriva za auto. Naravno da to ni teoretski nije moguće, ali štednja na svim razinama je bila sveprisutna. Trenutno, do isteka tih šest mjeseci je manje od dva mjeseca a već sad znam da uvjet za izlaz neće biti zadovoljen, jer je firma već počela prihodovati (kikiriki, ali pare su pare).

Nakon što uspješno prođete prvi uvjet definiran kao breaking point, odmah postavite novi. Ovaj put slobodno upotrijebite duži rok. Mislim da ne moram napominjati da je bitno ne zaboraviti na uvjet koji ste si postavili. Barem jednom mjesečno sjednite i razmislite o putu na kojem ste trenutno, te ako tako nastavite da li ćete uspjeti proći uvjet. Ako je odgovor negativan, mislim da ćete instinktivno pokrenuti neke promjene (ili pokušati).

Za sve novo što pokušavate pokrenuti, nebitno da li se radi po poslu ili o nečem puno banalnijem, dobro je imati definiran breaking point. Tako možete kontrolirati svoje postupke i usmjeravati ih prema željenom cilju.

Ako ste krenuli u teretanu da smanjite kilažu, definirajte na kojoj kilaži želite biti za šest mjeseci. Naravno nemojte pretjerivati u svojim nastojanjima.

Važno je biti realan. Ali, ako postavite taj uvjet da vam bude prelagano dostižan, motivacija koju bi ste inače dobili od cijelog koncepta će izostati.