Vnukblog

Pljusak neki dan u Zagrebu nije prošao bez posljedica u našem malom djeliću raja. Moram priznati da je ovo moje prvo iskustvo sa poplavom u stanu i da kakve su bile okolnosti - sve je moglo biti i puno gore.

Tih četrdesetak litara po kvadratnom metru koji se spustilo za kojih dvadesetak minuta je bilo too much to handle za kanalizacijski sustav na koji je zgrada spojena, te se voda počela dizati do nivoa da je počela izlaziti kroz sifon u kupaoni van.

Sam početak poplave je bio skoro ko u filmovima. Zvoni mi prva susjeda na vrata i pita jel i kod mene poplava. Ja kažem da nije, jer zaista nije. U to se okrenem i shvatim da je tepih u hodinku na kojem stojim do pola već mokar, otvorim vrata od kupaone, a ono gejzir u rodu sa onima na Islandu veselo bljućka vodu van.

Prvi pokušaji bacanja vode van nisu se pokazali efikasnima, pa sam krenuo u akciju minimiziranje štete. Pogasio sve osigurače koji nisu zaduženi za rasvjetu. Dizanje na stol/krevet svega što je na podu. Procjena do kuda voda može doći ovim tempom. Kada sam to sve obavio, postavio mini barikade za vodu od tepiha koje su tu više da uspore nadiranje vode u ostatak stana, vratio sam se na ručno izbacivanje vode iz kupaone van.

Negdje u to vrijeme, susjedi je došla mama od svojih 70tak godina da joj pomogne (!!!) i na stubištu se poskliznula i pala. Naravno, bio sam okružen nejakom ženskom čeljadi starije dobne skupine pa možete slobodno pogoditi tko ju je unio u stan. Zato i dva dana poslije plaćam danak u vidu jebene križobolje koja je tek pod lijekovima podnošljiva. Ajde, bar joj ništa nije bilo, samo se natukla.

Nakon što je voda prestala nadirati i supruga je stigla sa posla pa smo se bacili na brisanje parketa, deložiranje vodom natopljenih tepiha van na cijeđenje itd. Nekih tri sata nakon što je sve to počelo smo stan vratili u normalu.

Da stvar bude još gora, to jutro u teretani sam odlučio potegnuti malo dužu dionicu na traci za trčanje, oko sat vremena na finom usponu. Jer ionako neću vidjeti teretanu to ponedjeljka, pa ajde. Nakon što je sve to bilo gotovo koljena su mi gorila, leđa su vrištala za nekim položajem osim stajaćeg jer ovako više nije moglo.

Da rezimiram sebi, a i drugima za zlu ne trebalo u budućnosti:

• onaj koji je dobar i pomaže drugima - najebe
• tepisi na parketu možda jesu zlo, ali da ih nije bilo, morao bih spašavati cijeli stan a ne samo dio od vode
• ako živite u podrumskom/suterenskom stanu, obavezno razmislite o trajnom/polutrajnom zatvaranju sifona da vam se ovo ne može dogoditi

Pizzerija za koju neki u Zagrebu znaju, a za koju svi u Zagorju znaju - je doista nešto posebno. Pišem o njoj ovdje, jer mi se ne čini pošteno da ju uvrstim u moj pizza review. Pošteno prema ostalima, naravno. Oro-Goro je definitivno van bilo koje konkurencije.

Prvo što moram naglasiti jest rotaciona krušna peć u kojoj pizze putuju u krug da bi se ravnomjernije ispekle, a ovako vjerojatnije imaju veći kapacitet. Video kako to izgleda možete vidjeti na njihovoj stranici.

Drugo je količina priloga koja ide gore. Da kažem puno, nije dovoljan opis. Da kažem pretjeruju, isto mi ne zvuči baš kako treba. Količina je više negdje u rangu jebeno pretjeruju. Kad ste zadnji put vidjeli pizzu koja u prerezu izgleda kao sendvič, sa prilozima na nekoliko razina. Znam ja - vjerojatno nikad. Tijesto je također odlično i za svaku pohvalu.

Treće, cijene su nekih dvadesetak posto niže nego u Zagrebu, što je fina kompenzacija za 11kn (u jednom smjeru). Možete i starom cestom naravno, ali to vam je nekih pola sata više vožnje po lošoj cesti.

Ono loše je gužva vikendima i praznicima na koju morate računati. Pošto sama pizzerija ima veliko igralište(!!) dolaze obitelji sa djecom i to je ogromna gužva. Kad se i uspijete dokopati stola, pripremite se na čekanje od bar sat vremena u toj gužvi. Moja preporuka bi bila da idete radnim danom i to predvečer/navečer jer će tada gužva biti daleko manja. Ako planirate raditi rezervaciju, za to vam treba minimalno 8 osoba jer su stolovi ogromni.

Napokon smo i mi došli na red da poslušamo Đoleta i njegov “Kalendar mog djetinjstva”. Što reći osim da je bilo fenomenalno. Točno onako kako bi nastup Balaševića i trebao izgledati - puno priče i malo pjevanja. Zašto? Mnogi se žale da im nije dovoljno pjevanja.

Balašević ima puno više toga za reći nego što ima za otpjevati. A znate koliko on ima pjesama. Njegove pjesme možete uvijek poslušati sa nekog cd-a ili mp3ice. Ali te priče poslušati uživo je zaista velika čast. Njegove knjige, ukoliko ih niste čitali, trebali biste.

Panonski ecstasy je crtica iz knjige, kad se baba Marica i njena seka/snajka (baba iz ulice) na tablete za pretisak nacuclaju rakije (komovice), kuhanog vina i onda dođu gosti u odijelima koja smrde po naftalinu a đed je naložio peć - babe lete ko Rolling Stonesi. Ergo, panonski ecstasy…

Osobno, jedva čekam da izađe ta knjiga.

Već dugo mi se to nije dogodilo - da imam problema sa bijesom, i do te mjere da ne mogu funkcionirati. Ne mogu se kontrolirati, niti smisleno razmišljati o tome što mi se događa, o tome što me dovelo do tog bijesa. Sad kad ovo pišem, prošlo je više od 24 sata - stvarno mi je trebalo toliko da se smirim. O čemu se radi, vjerojatno se pitate.

Radi se opakoj mješavini “živimo u banana državi”, “potkradaju me legalno” i “kreten je popušio foru pa sad ja plaćam”. Idemo u detalje.

Već drugu godinu za redom Ministarstvo Gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske provodi PROGRAM POTICANJA MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA 2008.-2012. Ukratko - ako ste većinski vlasnik/osnivač tvrtke ili obrta, mlađi ste od 30 ili pripadate nekoj od drugih skupina kvalificirate za bespovratna sredstva. Naravno, da bi ste se prijavili morate prikupiti neku dokumentaciju. Tu počinju problemi.

Nešto što ćete uvijek i na vijeke morati prikazivati u ovakvim situacijama jest - bonitet. Bonitet je, najjednostavnije rečeno, pokazatelj vašeg poslovanja. Obrasci BON se dijele na BON-1 i BON-2. Podaci za obrazce BON se dobivaju iz statističkih izvještaja koje predajete kvartalno i jednom godišnje. U grubo, BON-1 prikazuje trenutnu i prošlu godinu, dok BON-2 prikazuje vaše poslovanje za zadnjiih 30 dana. Ono što je bitno naglasiti da su i BON-1 i BON-2 samo pokazatelji, ne i tumači vašeg poslovanja. Da li vi poslujete dobro/loše/super/odlično/koma/katastrofa, to je na onome koji čita vaše BON obrazce. Sve jasno? Idemo dalje.

Prvi problem je cijena. BON-1 košta 285.00 kn. Dakle vi plaćate FINA-i tu cifru da vam izda izvještaj sa podacima koje ste im vi dali u zadnjih dvije godine. Pošto vi imate svaki taj statistički izvještaj, realno, svaki poduzetnik može sam napraviti svoj BON-1. BON-2 je jeftiniji, izdaju ga i neke banke tako da mene u RBA on košta 70,00 kn dok u FINA-i on košta 180,00 kn. Realno, BON-2 se isto može napraviti iz podataka knjigovodstva svake tvrtke ali dobro, tu bi mogućnost zlouporabe bila prevelika pa se slažem da njega treba izdavati neka financijska institucija.

Drugi problem je gospodin Neimenovani Kreten (inicijali N.K. dalje u tekstu) zaposlen na (pretpostavljam) višoj poziciji u Ministarstvu gospodarstva koji je popušio priču gospode iz FINA-e. Kakvu priču, pitate se zasigurno?

BONPLUS priču. Što je sad BONPLUS? BONPLUS je nastao kao proizvod mentalno oboljelih luđaka koncentriranih u državnu firmu. Vjerojatno sam pretjerao - oni su sigurno vrlo simpatične birokratske izdrkotine kojih se i vlastite majke srame i poriču da su rodile, kamoli odgojile. Prvi njihov problem je bila ljubomora - kako neke banke mogu izdavati svoj BON-2 i naplaćivati ga trećinu naše cijene. Kako? Tome treba stati na kraj, i to pod hitno! Onda su mislili i smislili BONPLUS - obrazac koji objedinjuje BON-1 i podatke iz sudskog registra plus još neke ekstra điđebaje koje su ekstramegaturbosuperkul.

Tu dolazi gospodin N.K. iz Ministarstva u priču. Prošle godine, za prijavu u projekt je bilo potrebno priložiti BON-1 i BON-2, što je vrlo standardno i tu nema ničeg spornog. Ali ne! Zahvaljujući providnosti gospodina N.K. ove godine je potrebno priložiti BONPLUS.

U početku, nisam imao ništa protiv toga, osim cijene. Dotični košta 487,00 kn, što je otprilike duplo skuplje od BON-1 i BON-2 kombinacije. Problemi su nastali kad sam dobio svoj (skupo plaćeni) BONPLUS u ruke.

Prvi šok je bio odmah po otvaranju fascikla. Ne znam da li se sjećate posta od prošle godine - u kojem pljujem po Samsung printerima. Čim sam došao na šalter Bonitetnih informacija u Vukovarskoj i vidio Samsung CLP-550 u pozadini, znao sam da se loše sprema. Netko od gorespomenutih birokratskih izdrkotina je smislio kako bi baš bilo super da taj famozni BONPLUS bude u plavoj boji, jer plava je boja Dinama, pa i FINA-e. Pa u režiji gorespomenutog smeća od printera to onda izgleda ovako:

Kao da se dijete igralo sa bojicama. Za 487,00 kn očekujem da papir bude izvezen zlatnim nitima, da me eunuh hladi ogromnim palminim listom kad dolazim preuzeti tako cijenjeni dokument, a kamoli da ispis bude savršen. Ali ipak, kriza je, treba paziti na svaku kunu. To što ja imam 487,00 kn da platim njihovo smeće od izvještaja ne znači da si oni mogu priuštiti cyan toner u printeru za iste te izvještaje. Ali, idemo dalje.

Ono čime oni pokušavaju popuniti rupu, odnosno dodati dodatnu vrijednost BON-1 izvještaju jest tumačenje, odnosno interpretacija statističkih podatka. Ako se već sad glupavo smijuljite to znači da ste pogodili što slijedi.

Naime, prema pokazateljima koje oni računaju, moja tvrtka je bogomdana. Svi osim jednog su vrlo dobri, a taj jedan je odličan. Ponavljam, koje oni računaju i prema njihovim tumačenjima dotičnih. I onda okrenete stranicu da vidite rejting tvrkte, kojeg isto tako oni procjenjuju i gdje u mom slučaju piše:

… spada u najniži razred rejtinga te je vrlo visoka vjerojatnost nastupa zastoja u plaćanju. Poslovna suradnja s poslovnim subjektom je vrlo nesigurna. Sa najviše 60% vjerojatnošću se može tvrditi da kod poslovnog subjekta neće u narednih godinu dana (do sljedećeg godišnjeg financijskog izvještaja) doći do zastoja u plaćanju.

A ispod toga stoji popis ocjena rejtinga (uočite kako se bojice prekrasno prelijevaju):

Tu je sad nekoliko problema. Onaj PLUS u BON-u je upravo ova nazovimo ju procjena. Osim što se sa njome ne bi složili svi moji dobavljači neki od kojih su MSAN Grupa, Recro, Vip, Iskon, Raiffeisen Leasing, Hetzner AG, ne slažem se ni ja. Slažem se sa činjenicom da novoosnovana tvrtka nosi svoje rizike, ali ja ću prije biti gladan, bos i promrzao nego biti dužan nekome. Ali kad malo bolje razmislim, znam zašto sam dobio najniži rejting. Nemam ni dana provedenog u blokadi, sve obveze podmirujem na vrijeme, nemam vjerovnika koji trče zamnom pokušavajući utjerati dug. Gledano sa FINA-inog stajališta, ja/moja tvrtka je samo još jedan pošteni naivac koji će kad tad zapasti u probleme. A sudeći po njihovoj procjeni, to će biti još ove godine.

I da stvar bude još bolja, FINA se ograđuje od te svoje procjene sa:

Za poslovnu odluku na temelju samo ove informacije o bonitetu poslovnog partnera FINA ne snosi posljedice

Iako je formulacija disclaimera namjerno takva da implicira i druge izvore informacija, jasno je da njihovo skupo plaćeno mišljenje zapravo ništa ne vrijedi. Pa kad i sami priznaju da im ta ocjena rejtinga ništa ne vrijedi, čemu onda takvi nebulozni kriteriji?

To je ujedno fundamentalni problem u ovoj banana državi (to što ne proizvodimo banane i nije neki problem) - kad si se već pomirio sa vlastitim ludilom, stavio glavu u torbu i otvorio vlastitu tvrtku, svatko si uzima za pravo da te jebe ko budalu. A država je tu prva, što se vidi u ovom primjeru.

Jer, kako drukčije objasniti to da se Ministarstvo gospodarstva odlučilo za BONPLUS kao dokaz boniteta koji njima daje manje informacija (od BON-1 + BON-2 kombinacije) a sve podnositelje zahtjeva puno više košta (osim onih kojima fina daje i BON-2, kao npr Zagrebačka banka, njih košta nekih 20tak kuna više).

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se bonitet dokaže, ali imam protiv drakonskih cijena za koje si FINA daje pravo. A tko je najveći vlasnik FINA-e? Pardon, jedini vlasnik - država, a tko drugi?

Jednostavno rečeno:

Zato što mi je gorak okus prošlih izbora još uvijek u ustima

Od ostalih razloga, prije svega bih naveo onaj da više ne želim biti vojnik u vojsci naivaca koji vjeruju da svojim glasom mogu nešto promijeniti. Sjetimo se samo prošlih izbora. HDZ je četiri godine radio sranja sa državom, varao, lagao i muljao narod, i kako je kažnjen - sa još četiri godine. Odlično, zar ne?

Isto vrijedi na lokalnoj razini. Uvijek će na vlasti biti političar koji nema sposobnosti za kvalitetan razvoj grada. Nikad na vlasti nećemo vidjeti ne-političara koji ima sposobnosti potrebne za razvoj grada. Jer najveća razlika između gradske vlasti i državne vlasti jest - za gradsku vlast nije potreban političar, za državnu je nužan.

Iako sam mislio da je cinik u meni umro (ili barem ostao bez glasa) ponovno se probudio sa ovim lokalnim izborima. Isto tako sam shvatio da je cinik najopasniji kada šuti i ništa ne govori. Na prošlim izborima sam vjerovao da će moj glas nešto promijeniti. Da će moj glas biti samo jedan u milijunima drugih koji vape za promjenom. I kako sam se razočarao, pitate se - jako.

HDZ se u ovoj lokalnoj kampanji u Zagrebu reklamirao sa “za Zagreb bez kumova”. Ispravnije bi bilo “za Zagreb bez njihovih kumova”. Nisu li “njihovi kumovi” dovoljno poslova odradili? Nije li sada vrijeme da “naši kumovi” dođu na red? Pa dajte i našim kumovima nešto.

Cinik u meni mi je rekao - nema smisla. Stvari oko tebe će se događati onako kako će se događati i na to ne možeš utjecati. Demokracija? Demokracija je vladavina većine nad manjinom, ili u Hrvatskom slučaju, vladavina debilne većine nad inteligentnom manjinom.

Ponekad mi je stvarno žao što nisam tipičan Hrvat. Pogotovo onda kad vidim da je HDZ dobio još jedan mandat. Onaj Hrvat koji ide pobožno u crkvu svake nedjelje. Onaj Hrvat koji sluša narodnjake i izlazi u folk klubove. Onaj Hrvat koji radi za četiri tisuće kuna i niti ne pokušava nešto promijeniti na bolje. Onaj Hrvat koji bježi od žene u birtiju i priča svojim dečkima kako je nesretan u braku ali se ne bi nikad razveo jer razvod onoga što je pred bogom sklopljeno ne postoji. Onaj Hrvat koji nema malog cinika u sebi. Onaj Hrvat koji glasa za HDZ.

Ne mogu ne povezati ovo sa konceptom sudbine - da će se stvari događati u vašem životu nekim prethodno zacrtanim rasporedom na koji vi ne možete apsolutno nikako utjecati. Izbori i politika su zapravo neka vrsta sudbine - događaju se u vašem životu i vi ne možete apsolutno nikako utjecati na njihove posljedice. Cinik u meni se javlja sa idejom kako preživjeti, a mislim da sam o tome već pisao:

Pick your battles

Drugim riječima, ako vam nešto nema smisla, nemojte u tome sudjelovati. Nemojte o tome razmišljati. Nemojte se zbog toga živcirati. Boljeg predmeta za to od trenutnih izbora stvarno ne mogu smisliti.

Ono što mene na kraju zaista zbunjuje - zašto cinik u meni razvija pragmatičan pristup?

Bace vreće sa gnojivom na tlo i čekaju da se plastika raspadne. Ne vjerujete mi? Evo dokaza:

Vjerojatno vam na ovakav naslov svašta pada ma pamet (sram vas može biti) ali ovo je jedan vrlo ćudoredan blog, pa su i perverzije takve.

U ovoj konkretnoj instanci perverzije, radi se o snowboard izletu na Obertauern 25.4. ove godine. Da, dobro ste pročitali. Moram priznati da je na privremeno zatvorenu sezonu ovo sjelo ko kec na desetku. Kažem privremeno zatvorenu jer se sezona zatvara negdje početkom šestog mjeseca odlaskom na glečer.

No, da se vratimo na ovaj izlet. Vrijeme za poželjeti. Toliko sunca i plavog neba sam upio da mi ova kiša koja pada već danima (uključujući i sinoćnji potop) uopće ne smeta. Snijeg jer ujutro bio turbo tvrd, toliko da su nakon prve tri vožnje listovi molili za milost. Nakon što se organizam zagrijao i priviknuo na šok, snijeg se otpustio i prešao u stanje najslilčnije svježe napadanom snijegu. Mislim da je understatement reći da je to čista milina za voziti. Nakon toga je došla juhica koja je još bila ok dok se nisu počeli ogromni hupseri stvarati (iza 13h) i tada više nema bordanja već samo surfanje - težinu na zadnju nogu i veselo skačeš sa hupsera na hupser. Oko 14h smo obojica već bili krepani i snijeg je postao neupotrebljiv, pa smo zasjeli u birtiju i uz pšenično pivo čekali 16h i povratak u domovinu.

Broj ljudi na stazi se može prebrojati sa obje ruke (što možete vidjeti na slikama), što je super, vrlo ugodna promjena od one standardne gužve. Moram priznati da je baš lijepo kad još jedno skijalište upišeš u svoju svijest kao “domaće”. To su ona skijališta na kojima ste kao doma, znate sve staze napamet, gdje koja vodi, noć prije dolaska na skijalište ne možete spavati jer vam se vrte filmovi najboljih staza po glavi itd.

U mom slučaju to su Sljeme (naravno), Krvavec (kao i svim Zagrepčanima), Risoul (raj na zemlji) i sad Obertauern.